Već slijetanje na biškeški aerodrom Manas pokazuje da je ovo drugačiji svijet od onoga na kojeg smo navikli. Aerodrom ne samo da se koristi za putnički promet, već je on i američka vojna baza. I dok se Aeroflotov Airbus 320 približava aerodromskoj zgradi, primjećujem tek nekoliko komercijalnih zrakoplova, uglavnom Air Kyrgyzstana, stješnjenih između nekoliko redova sivih ogromnih transportera američke vojske. Teško vjerujem svojim očima da su jedan putnički aerodrom gotovo u potpunosti preuzeli vojni avioni, a oni komercijalni doimaju se poput uljeza.
Prije otprilike tri mjeseca Kirgistan je napravio ono što se dotad činilo gotovo nevjerovatno da će se dogoditi u jednoj bivšoj sovjetskoj republici - ukinuo je vize. I ne samo to, već državljani nekih 60 zemalja za ulazak u Kirgistan ne potrebuju ni vouchere, pozivna pisma, registracije na policiji i slične nebuloze, relikte jednog drugog vremena. Bez ijednog pitanja, namrgođena kirgiška policajka mongolskih crta lica skenira putovnicu i udara u nju pečat. Malo dalje prtljaga se već okreće na pokretnoj traci. I svega dvadeset minuta od trenutka kada je Aeroflotov avion dotaknuo sveto kirgiško tlo ja sam već vani. Obavio i kontrolu putovnice i pokupio prtljagu i prošao carinu. Češem se u nevjerici po proćelavoj glavi i pitam se: "Što se pobogu dogodilo s onom čuvenom sovjetskom birokracijom u zemlji kirgistanskoj?!".
No, ni Kirgistan nije, bez obzira na sve, uspio civilizirati svoje taksiste, pogotovo one aerodromske. S vratiju, poput najgorih pijavica u nekoj afričkoj vukojebenoj prašumi, nasrnu na svakoga tko se imalo izdvaja iz grupe i tko se čini da ima novca. Bez obzira i na moju malo tamniju put i bez obzira na bradu koju nisam oštrigao već desetak dana, svejedno sam prva meta. Pokušavam ih se otarasiti. S nekima mi to uspjeva, dok me drugi uporno prate preko cijelog aerodroma, čak i dok se s bankomata pokušavam opskrbiti kirgistanskim pastrvama. Ups, somovima. Naposljetku uspijevam se riješiti i posljednje pijavice i opskrbiti se čitavim svežnjem novčanica somova. Jer bankomat mi svotu od osam tisuća somova ili oko tisuću kuna daje isključivo u apoenima od sto i dvjesto.
Nalazim skriveno mjesto u kutu gdje odlučujem dočekati normalne sate. Pet i trideset su ujutro, vani je mrkli mrak, četiri su celzijaca i ne pada mi na pamet već sada odlaziti do centra. Sumnjam da bi me uopće ovako rano pustili u hostel.
Iznenađujuće kasno se dani u Biškeku. Tek oko sedam i trideset mogu reći da se potpuno razdanilo. U devet napuštam aerodrom. Iako navodno postoji minibus koji povezuje aerodrom s centrom grada, nisam u stanju istraživati tu opciju. Padam s nogu od umora i volio bih kada bih već sada mogao ući u hostelsku sobu i ispružiti se par sati. Uzimam taxi direktno s taxi šaltera i na taj način zaobilazim one pijavice, od kojih su mnogi, vjerujem, ilegalci koji samo čekaju da oderu nekoga. No, ni moj ne izgleda onako na prvu posve legalno: stari Audi koji je davno vidio bolje dane doima se kao osobni automobil na čiji je krov samo nataknuta 'taxi' oznaka. Ipak, unutra ima taxi radio pa zaključujem da mora da je legalan. Biškeški taxiji nemaju taksimetar, već se cijena dogovara unaprijed.
"Koliko?", pokazujem mu adresu hostela na listu papira očekujući cifru da zaboli glava.
"Četiristo soma. Ili deset dolara.", odgovara mi na ruskom.
Razmišljam. To je čak manje od onoga što su napisali ljudi iz hostela. Prihvaćam. I naravno odlučujem platiti u somovima jer četiristo soma je zapravo osam i pol dolara.
Cesta je gotovo prazna. S njene lijeve i desne strane pružaju se visoki drvoredi i nakon njih ravnica dokle pogled seže. Nekako se ne doima da su polja obrađena. Zima je. Ravnicom dominira žuta trava. I krošnje stabala su opustjele. Tek se pokoji žuti, narančasti ili crveni list drži grčevito za grane. Onda iznenada taxi nailazi na magarca koji usporeno šeće našom četverotračnom brzom cestom. Malo dalje stada krava i ovaca pastir natjerava s ceste. To je kao da na putu od zagrebačkog aerodroma prema centru tamo negdje kod križanja aerodromske ceste s glavnom velikogoričkom naletiš na magarca, a u Buzinu kod američke ambasade na krave i ovce.
Desetak minuta kasnije na južnom horizontu počinjem primjećivati nešto bijelo. Isprva mi se čine kao oblaci koji odskaču od ostalih. Ali vrlo brzo, kako se približavamo gradu, shvaćam da su to zapravo snijegom pokriveni vrhovi Ala-Too planinskog masiva koji s južne strane zatvara Biškek. Prizor je zaista impresivan: ravnica i onda u daljini naglo dolaze visoke planine koje se strmo uzdižu prema nebu koje paraju svojim snježnim vhovima. S mnogima od tih vrhova koji su tek malo niži od pet tisuća metara, Ala-Too masiv prostire se oko četiristo kilometara u smjeru zapad-istok i čini zapravo produžetak čuvenog, mističnog Tian Shana. Ovo je moj prvi dodir s planinama Kirgistana. Za razliku od Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana koji su prilično niski, Kirgistan i Tadžikistan su planinske republike. Od oko dvjesto tisuća četvornih kilometara površine Kirgistana čak 94% otpada na planine, od kojih su 40% vrhovi iznad tri tisuće metara, a tri četvrtine njih su pod vječnim snijegom i ledom. Najviši vrh Kirgistana Pik Pobedy je na samom istoku zemlje, na granici s Kinom, i mjeri veličanstvenih 7439 metara.
Na drugu stranu ceste, prema sjeveru, i dalje je sve ravno. Prema Kazahstanu i kazačkim stepama.
Iznenađujuće je malo prometa u Biškeku za jedan grad od oko 900,000 stanovnika. Kirgistan je siromašna zemlja, uz Tadžikistan najsiromašnija republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Za razliku od svojih susjeda, Kirgistan nema ni nafte ni plina. Ipak, benzin je ovdje veoma jeftin. Na jednoj od pumpi uz cestu vidim da se super 95 toči za 41,90 soma po litri. Ili pet kuna i petnaest lipa! Bez komentara. Očito benzin dolazi od bogatog sjevernog susjeda, Kazahstana. Možda čak i Turkmenistana. A tu je i ruski Gazprom.
Vozni park je ogledalo kontrasta ove zemlje. Poput drugih bivših komunističkih zemalja, i u Kirgistanu postoje oni jako bogati i oni jako siromašni i to se odmah primjećuje po automobilima na cestama Biškeka. Uz superskupe BMW, Honda, Toyota i Lexus SUVove guraju se stari Audiji i još starije Lade. Moram priznati da sam ipak očekivao više Lada, a manje Lexusa koji je očito trenutno "u modi" u Biškeku.
Uz cestu prema gradu, kao i kasnije u gradu, drugi ljudi strpljivo čekaju javni prijevoz u obliku vrlo starih, razdrkanih minibuseva i trolejbuseva. Nema pravih stajališta, nema kućice za skloniti se u slučaju kiše ili snijega, nema uopće oznake da je riječ o stajalištu javnog prijevoza. Samo grupice po grupice ljudi čekaju uz rub ceste. Točno znaju gdje stoje busevi i trolejbusevi. Njima nisu potrebne oznake.
Silk Road Backpackers Hostel pronašao sam preko interneta i rezervirao prvu noć. Kada je taksist stao na kraju neugledne ulice pred velikim (zatvorenim) metalnim vratima tamnocrvene boje bez ikakvog natpisa, odmah sam pomislio da se zajebao. Pružam mu ponovno onaj papir s adresom - Turusbekova 4/4 peresekaet Bokonbaeva. Potvrdno klima glavom. To bi trebalo biti to. Lupa po metalnim vratima. Nitko ne reagira. Nastavlja lupati. Već se vidim kako ovako umoran hodam od hostela do hostela i hotela do hotela po gradu tražeći novi smještaj. Iznenada, pet minuta lupanja kasnije, polusneni Kirgiz u ranim dvadesetima otvara vrata. Pokretom ruke pokazuje mi da uđem. Mjesto uopće ne izgleda kao hostel. Radovi su u tijeku. Nema žive duše osim nas dvoje. Otvara vrata, još uvijek zamotana u najlon, i pokazuje mi u sobi na krevet. Rukama pokazuje da ću ovdje spavati. Nije baš ono što sam očekivao, ali soba je čista i udobna. Nemam snage tražiti nešto drugo. Odmah se bacam u krevet, a sat namještam da me probudi za dva sata.
Naposljetku se dižem za četiri sata. A mogao bih i nastaviti spavati. U jednom sam trenutku čak pomislio da ne izađem danas uopće van i da ostanem u krevetu obnoviti svoju snagu. Možda da skroz preskočim razgled Biškeka. Ali nisam došao u Kirgistan da spavam. Tko zna kada ću i da li ću se vratiti ikada u Kirgistan pa moram iskoristiti priliku. Čak i prošetati njegovim glavnim gradom iako ga vodiči ne hvale posebno.
Od 5,2 milijuna stanovnika ove zemlje, njih oko 900,000 živi u Depresogradu. Iliti Biškeku. Iako nikada ne bih rekao da ih je toliko u gradu ako se ravnamo po prometu, ali i broju ljudi na ulicama.
Trenutni čitam knjigu britanskog putopisca Colina Thubrona "The Lost Heart of Asia". Colin je prošao središnjom Azijom ranih 90-tih godina prošlog stoljeća, točno par mjeseci nakon što je pala željezna zavjesa i, iako sljedeći citat nije napisao za Biškek, već turkmenistanski Ašgabat, moram ga citirati jer se lako može odnositi i na kirgistanski glavni grad: "Their capital, when I reached it, did not seem theirs at all (Turkmen, op. a.), but a Russian city, almost featureless. I wandered its streets in bewilderement: streets funnelled through avenues of firs and plane trees, a placeless greenery.".
Biškek se zaista više doima kao ruski grad, a manje kao azijski. Ulicama šeću mnogi koji su očito Rusi i nemaju niti jednu mongoloidnu crtu lica. Da nije i onih tammoputijih sa zakrivljenim očima, spljoštenim nosevima i okruglastim licima, rekao bih da se nalazim u nekom vukojebenom kutu Rusije.
Biškek je zaista i veoma sivi grad. Ovakvo sivilo nisam primijetio dosad u bivšim komunističkim gradovima. Gradom dominiraju blokovi od svega nekoliko katova, izgrađeni od čistog betona, bez imalo ukrasa i bez imalo boje. Uz njih guraju se službene monumentalne zgradurine, koje su nekada udomljavale razne institucije sovjetskog reda, a onda su ih preko noći, s nezavisnosti, preuzele institucije nove, mlade Kirgiske Republike. Na mnogima su ostale zvijezde petokrake kao podsjetnici onog vremena. I ove službene zgradurine su sive. Čak su i petokrake izgubile crvenu boju i sada izgledaju nekako otužno metalno. Bezlično. Boje su odavno dale petama vjetra. Tek na glavnom biškeškom trgu Ala-Too, omeđene sivilom komunističkih zgradurina, među kojima je i ona koja je nekada bila središte Kirgiske Sovjetske Socijalističke Republike, kao uljezi nalaze se crveno ofarbane klupe. Kao da su oni majstori koji starim crno-bijelim filmovima daju boju odlučili samo njih ofarbati. Osjećam se kao u nekom starom filmu. Visoko na pijedestalu, u sredini trga, na mjestu koje je nekada zauzimao drug Lenjin, danas je na konju legendarni heroj Manas, za kojeg moderni Kirgizi kažu da je jednom davno, u vrijeme ratnih hordi, uspostavio kirgisku državu, i glavni lik neke vrste kirgiske Ilijade i Odiseje. Međutim, Manas potječe još iz vremena prije Kirgiza, ali poput svih malih naroda kojima je stoljećima satiran nacionalni identitet, i Kirgizi su odlučili nakon pada komunizma i naglog dolaska slobode napisati sebi novu povijest i Manas je preko noć postao Manas utemeljitelja Kirgistana, Manas otac domovine, Veliki Manas... Iznenada se pojavio na glavnom biškeškom trgu. Iznenada je glavni biškeški aerodrom postao Manas International Airport, a naselje najbliže aerodromu promijenilo je ime u - Manas. Iznenada skoro svaki biškeški grad, veliki i mali, čak i selo, ima Manas kao jednu od glavnih ulica.
Colin Thubron u knjizi "Shadow of the Silk Road" kaže sljedeće: "Who were the Kyrgyz otherwise? The tsarist Russians had found them in their steep, insulating valleys, split into many clans, with no concept of nation. They could speak their genealogies far back into the patrilineal mist, and that was their country. It was Stalin who defined their boundaries in 1924, brutally collectivised them and codified their language, packing it with loan-words to separate them from their Kazakh kin. And now, the Soviet vision ended, they clung to affinity with a half-mythic nation, the creation of a song.".
Uz Manasa, to ne znači da su stari "heroji" potpuno zaboravljeni. Ne. Za razliku od ostalih bivših sovjetskih republika i sovjetskih satelita koji su nakon pada komunizma prvo što su učinili jest obračunali se sa onima s kojima su živjeli kroz pedeset i više godina komunizma, Kirgistan ih je odlučio ostaviti. Ali ne više na glavnoj pozornici, već negdje u backstageu. Lenjin s glavnog trga završio je iza one zgrade sjedišta Kirgiske SSR, u parku gdje jedva da ga itko primjećuje. Marx i Engels ostali su na klupici u skrivenom dijelu jednog parka, ali natpis s njihovim imenima odavno je skinut. I nije postavljen niti jedan drugi. Za one koji ne znaju, Doimaju se poput dva bradata starca zadubljeni u trač-partiju.
No, na Trgu pobjede još uvijek gori vječna vatra za sve poginule u Velikom patriotskom ratu. Iliti Drugom svjetskom. Spomenika i vječnih vatri Velikom patriotskom ratu ima posvud po bivšem Sovjetskom Savezu. I za razliku od ostalog, oni se ne diraju. Moram priznati da ovaj biškeški izgleda potpuno nestvarno. Poput sna u kojem uvijek ima nešto što se ne uklapa. Trg pobjede prostran je trg popločen velikim kamenim pločama i okružen komunističkm blokovima. U njegovu središtu tri luka savijaju se u visinu prema centru i predstavljaju tradicionalnu kirgisku jurtu. A tamo gdje se spajaju i gdje bi trebao biti vrh jurte, nalazi se petokraka. Točno ispod petokrake vječna vatra koju danas koriste kronični alkoholičari, kojima je Trg pobjede drugi dom (svi znamo koji im je prvi), ne bi li se ugrijali. Ili novovjenčani parovi kojima je ovo omiljena pozicija za fotografiranje. Tu je i kip žene koja bi pretpostavljam trebala predstavljati pobjedu, a koja nijemo promatrao cirkus oko sebe.
Odlazim u obližnji TsUM, sovjetski lanac robnih kuća. Nešto poput Narodnog magazina. Izvana još jedna siva zgradurina. Iznutra gotovo kao da je vrijeme stalo. Stari princip trgovina koje nisu odvojene jedna od druge, linoleum, sve izgleda soc-kutičasto, ali nekadašnja remek djela sovjetske industrije sada su samo zamijenila remek djela one kineske. Od mobitela i ipada do raznih kućanskih aparata, kućanskih potrepština, odjeće i obuće. Ispred TsUMa na napuknutom pločniku poduzetni lokalci jedan do drugog postavili kućne vage za mjerenje težine. Ispred svake papir s cijenom. Jedno vaganje vrijedi uglavnom tri soma. Siromaštvo se ovdje vidi na svakom koraku, možda čak i više nego u vrijeme komunizma. A onda iza tih poduzetnih lokalaca projuri nekoliko Lexus SUVova koji samo pokazuju absurdnost vremena.
U Biškeku je nekoliko bazara. Odlazim na Osh Bazar. Ovdje se prodaje sve i svašta, jedino mi se čini da nema hrane. Dok na glavnom bazaru prodaju uglavnom kinesku robu, na pločniku oko njega nalazi se buvljak gdje oni najsiromašniji rasprodaju svoju imovinu kako bi mogli preživjeti. I baš kada sam se odlučio udaljiti od bazara, osjetim ruku na svom ramenu. Okrenem se. Dvojica dobro ugojenih muškaraca mongoloidnih crta lica zaflešaju mi nekakvim iskaznicama:
"Police. Passport please!".
Na iskaznicama slika i uz nju napisana prava mala novela. Naravno na ćirilici. Čim sam krenuo s dešifriranjem, iskaznice su nestale istom brzinom kojom su se pojavile. Ali ona dvojica ostaju uz mene. Ubrzo dolaze još dvojica, od kojih jedan govori i golublji engleski.
Upravo sam jutros, dok sam na aerodromu čekao da se razdani, pročitao u Lonely Planetu upozorenje na kirgisku policiju kojima je jedna od glavnih zanimacija zaustaviti nekog stranca, najčešće na bazaru, i pokušati iz njega uzvući neku lovu.
Dajem im putovnicu. Jedan od četvorice lista i kroz prste mu prolaze razne moje vize i pečati. Pokazujem mu kirgiski pečat i kažem da sam tek stigao u Kirgistan.
"Air ticket? Pokaži aviokartu!", kaže mi.
Dobro da sam boarding passove od Aeroflota zadržao zataknute u korice putovnice. Pokazujem mu ih. Kada shvaća da su mi papiri u redu i da neće na temelju njih moći iskamčiti od mene nikakve pare, baca se na pogled mojih stvari ne bi li pronašao nešto neregularno. Iako mu nisam obvezan pokazati ruksak, otvaram ga samo da ih se riješim. A kad ni tamo nisu našli ništa, jedan primjećuje zadebljanje u mom prednjem desnom džepu.
"Što je to? Pokaži!", naređuje. Ja sada već kipim od bijesa.
Vadim novčanik iz džepa. Jedan od njih mi ga trga iz ruke. Ja ga trgam njemu. Kaže da hoće vidjeti novac da nemam falsificirane novčanice. Da, moš' mislit! U Lonely Planetu upravo upozoravaju da ovi koruptirani policajci vole strancima kopati po novčaniku tobože radi provjere, a kada vrate novac, uvijek nedostaje par novčanica.
"Ne dolazi u obzir! Ne!", podižem glas i počinjem na bazaru raditi frku. Jedan mi i dalje pokušava uzeti novčanik, ali ja ga grčevito držim i stari, nema šanse da ga dobiješ.
"Hrvatija! Šuker!", dobaci drugi.
Misliš da će ti Šuker pomoći s mojim novčanikom?! Think again!
Naposljetku, uvidjevši da ne popuštam i da će ipak ostati bez kolača, odlaze:
"To je samo posao. Samo posao...".
Ne bih li se smirio odlazim u Park Panfilov, jedan od mnogih u gradu. Biškek je grad parkova, a osim parkova i skoro je svaka njegova ulica omeđene drvoredima. To mnoštvo drveća daje dozu humanosti ovom, inače sivom gradu. No, sredinom jeseni i mnoge krošnje tih drveća su opustjele. Lišće je ili već opalo ili tek što nije pa nije u ovo doba godine da previše mijenjaju sliku grada nabolje. U Panfilovu odlučujem provozati se na starom kotaču u lokalnom lunaparku. Željezna žuto-plava konstrukcija koju sa svih strana izjeda hrđa poput kostura izvire visoko iznad polupraznih krošnji parka. Dolje prazne fontane koje, čini se, desetljećima nisu vidjele vodu. Ako su je i ikada uopće vidjele ili je to bio još jedan od propusta sovjetske inžinjerije. U parku na klupicama mladi parovi provode vrijeme. Još uvijek nije prehladno za poneko maženje ili poljubac u parku. A onda s vrha opet se savršeno vidi ono monstruozno sovjetsko sivilo biškeškog Depresograda...
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:59 sati.