Mislim da će donji citati sasvim jasno reći o čemu se ovdje radi. Priča o jednosmjernoj ljubavi. O muškoj opsjednutosti, slijepoj zaljubljenosti. O ženskoj težnji za sigurnošću, podčinjavanjem.
Priča je sladunjava, možda i iritiantna za nekoga tko ne shvaća romantiku, tko se u njoj iole ne prepozna, čiji je moto „pohebi i ostavi“, tko nije nikada osjetio makar djelom ovo isto što i Ricardo. Uzaludnu ljubav. Nesretnu ljubav.
Prelijepo napisana knjiga, dojmljiva vjerujem ipak svima.
Da li ću pogriješiti ako kažem da se samo muškarac može ovako slijepo, beznadno, uzaludno zaljubiti?
I još nešto: odličan prijevod, Tamara Horvat Kanjera!
prva rečenica:
“Bilo je to prekrasno ljeto.”
posljednje rečenice:
“Priznaj barem da sam ti dala temu za roman. Zar ne, dobri dečko?”
zanimljivi citati:
“No trenutak poslije, kad smo se opraštali, zaboravivši na bračni oprez, umjesto obraza ponudila mi je usne. Bile su pune i senzualne i onih nekoliko sekunda koliko su bile prislonjene uz moje osjećao sam kako se polagano miču u dodatnom milovanju pune nadraž¬avanja. Kad sam već bio prešao preko Saint Germaina na putu do hotela, okrenuo sam se da je vidim, a ona je i dalje bila ondje na uglu Les Deux Magots, jasan i zlaćan mali lik u bijelim cipelama koji me je promatrao dok sam se udaljavao. Mahnuo sam joj i ona je zamahala rukom u kojoj je držala cvjetni suncobran. Bilo mi je dovoljno da je vidim kako bih otkrio da je svih ovih godina ni na tren nisam zaboravio, da sam jednako zaljubljen u nju kao prvoga dana.”
“"To je iskustvo ono na koje mislim?" pitala me približavajući lišće na kojemu su se radoznalost i koketerija vječno miješali sa zlobom.”
“Pomisao da ću provesti cijelu noć s njom, da ćemo voditi ljubav, da ću na svojim usnama okusiti treptanje njezina "spolovila noćnih trepavica" (stih iz Nerudine poeme Material nupcial koju sam joj bio recitirao na uho prve noći što smo je proveli zajedno, u mojoj mansardi u Hotelu du Senat), da ću je osjetiti kako spava u mom naručju i u nedjelju ujutro probuditi se s njezinim mlačnim tjelešcem zakukuljenim uz moje držala me tri ili četiri dana, koliko je nedostajalo do subote, u takvu stanju da su mi nada, radost i strah da bi nešto moglo pokvariti plan jedva dopuštali da se usredotočim na posao. Lektor mojih prijevoda morao mi je prepravljati stranice nekoliko puta.
Ta je subota bila divna. U svojoj novoj novcatoj Dauphine kupljenoj prije mjesec dana odveo sam madame Arnoux kasno ujutro u Asnieres, na groblje pasa, koje nije poznavala. Proveli smo više od sata lunjajući medu grobovima - uz pse bilo je tu pokopanih mačaka, zečića i papiga - i čitajući epitafe, osjećajne, poetske, šaljive i apsurdne kojima su se gazde opraštali od svojih voljenih životinja. Činilo se da se zaista zabavlja. Smješkala se, njezina ruka počivala je u mojoj, oči boje tamnoga meda bijahu zažarene od proljetnoga sunca, a kosa uzlepršana od lahora koji je pirio uz rijeku. Nosila je laganu, prozirnu bluzu koja je dopuštala da se vidi obris njezinih grudi, otkopčanu jaknu koja je lepršala od njezinih pokreta i čizmice s visokom petom boje cigle.“
“Prestala je govoriti podsmješljivo i pogledala me vrlo ozbiljno i s ponešto prezira:
"Kako si naivan, kakav si sanjar!" naglašavala je svaki slog izazivajući me očima. "Ne poznaješ me. Ja bih zauvijek ostala jedino s čovjekom koji bi bio vrlo, vrlo bogat i moćan. Ti to nikad nećeš biti, na nesreću."
"A ako sreća nije u novcu, zločesta curice?"
"Sreća - ne znam što je to i nije me briga što je to. Ricardito. To za mene uvjerena sam, nije nešto romantično i sladunjavo kao za tebe. Novac pruža sigurnost, štiti te, dopušta ti da bez ostatka uživaš u životu ne brinući se za sutra. Jedina sreća koja se može dotaknuti."
Ostala me gledati s tim hladnim izrazom koji bi se katkad tako čudno izoštrio da se činilo da ledi život oko nje.
"Ti si dobar čovjek, ali imaš strašnu manu: nedostatak ambicije. Zadovoljan u ovim što si postigao, zar ne? Ali to je ništa, dobri dečko. Zato ne bih mogla biti tvoja žena. Ja nikad neću biti zadovoljna onim što imam. Uvijek ću željeti više."
Nisam znao što da joj odgovorim, jer iako me boljelo, to što je rekla bilo je točno.”
“"Dođi, idemo na autobus", rekla mi je primivši me ispod ruke. "Znam jedno zgodno mjesto za razgovor. To je park u koji cijeli Tokio odlazi na piknik i opijanje kad trešnje cvatu. Ondje ćeš mi moći reći neke neukusnosti."
Držeći me ispod ruke, povela me do postaje udaljene dva ili tri bloka od hotela gdje smo se popeli u autobus koji je blistao od čistoće. l vozač i kondukter nosili su one maske preko usana koje sam, iznenađen, vidio na mnogo ljudi što su hodali ulicama. Po mnogo čemu Tokio se doimao poput klinike. Predao sam joj Vuittonov neseser koji sam joj bio donio i prihvatila ga je bez pretjerana oduševljenja. Proučavala me je napola zabavljena, a napola znatiželjna.”
“Bio sam tjeskoban i osjećao sam se loše sve dok nisam vidio kako na pariškom nebu, kroz stropno okno bez zavjesa u mojoj spavaćoj sobi, rudi zora mišje boje. Zašto je bila toliko uporna i svako toliko me zvala? Jer ja sam u njezinu intenzivnom životu zacijelo bio jedna od ono malo stabilnih stvari, odan i zaljubljen idiot, koji uvijek čeka poziv kako bi gospodarica osjetila da je još ono što je već nedvojbeno prestajala biti, ono što ubrzo neće biti: mlada, lijepa, voljena, poželjna. Ili je možda nešto trebala od mene? Nije moguće. Odjednom se u njezinu životu pojavila neka rupica koju je luzer mogao ispuniti. l s tim svojim ledenim karakterom nije oklijevala da me potraži, uvjerena da nema bola i poniženja koje ona sa svojom beskrajnom moći što je ima nad mojim osjećajima nije kadra izbrisati u dvije minute razgovora. Poznavajući je, bio sam uvjeren da će biti uporna; i dalje će ustrajno pokušavati svakih nekoliko mjeseci ili godina. Ne, ovaj put imaš krivo. Neću ti se više javiti na telefon, Peruančice.”
“Dan sastanka osvanuo je kao jedan od onih sivih i vlažnih dana tipičnih za kraj pariške jeseni, kad više gotovo nije preostalo lišća na drveću ni svjetlosti na nebu, kad loše raspoloženje ljudi raste zajedno s lošim vremenom i na ulicama se mogu vidjeti užurbani muškarci i žene koji mrze cijeli svijet, zakriveni svojim kaputima, šalovima, rukavicama i kišobranima.”
“Mogao sam nazreti njezino malo srce, zamišljao sam ga kako umorno kuca.”
“Mi smo savršen par: sadistica i mazohist.”
“Pričekao sam petnaest minuta i onda sam, umjesto da sjednem na metro, krenuo u vrlo dugu šetnju pod oblačnim nebom s nagovještajem sitne kiše. Otišao sam do Trafalgar Squarea, prešao St. James Park, Green Park, udišući miris vlažne trave i gledajući kako kaplje s grana debelih hrastova, spustio se gotovo cijelim Brompton Roadom i sat i pol poslije stigao u polumjesec Philbeach Gardensa, umoran i sretan. Dugo hodanje bilo me je smirilo i omogućilo mi da razmišljam oslobođen meteža ideja i kaotičnih dojmova u kojima sam bio živio od svoga posjeta Newmarketu. Kako je moguće da te to što si je opet vidio nakon toliko vremena toliko potreslo, Ricardito? Jer točno je bilo sve što sam joj rekao: i dalje sam bio lud za njom. Bilo mi je dovoljno da vidim zločestu curicu pa da priznam kako je, čak i znajući da je bilo kakva veza s njom osuđena na neuspjeh, jedino što zaista želim u životu, jednako strastveno kao što drugi jure za bogatstvom, slavom, uspjehom, moći, imati je sa svim njezinim lažima, spletkama, njezinim egoizmom i njezinim nestancima. Sladunjavost nedvojbeno, ali je istina da do petka neću raditi ništa drugo nego proklinjati sporost kojom prolaze sati do novog susreta.”
“Svukao sam je uz sve mjere opreza ovoga svijeta, proučavajući poput jedinstvenih dragocjenosti odjevne predmete što ih je imala na sebi, ljubeći usrdno svaki centimetar kože koji bi se pomolio pred mojim pogledom, udišući blagu auru, lagano namirisanu, koja je izbijala iz njezina tijela. Sada je imala mali, gotovo nevidljivi ožiljak u visini prepone, jer su joj operirali slijepo crijevo, a pubis joj je bio prorjeđeniji nego nekoć. Osjetio sam žudnju, ganutost, nježnost, dok sam joj ljubio donji dio trbuha, mirisne pazuhe, naslućene koščice kralježnice i uspravljenu stražnjicu, na dodir nježnu kao baršun. Ljubio sam joj sitne grudi, dugo, lud od sreće.”
“l ne čekajući moj odgovor, smjestila se poleđice raširivši noge da napravi mjesta za moju glavu dok je istodobno pokrivala oči desnom nadlakticom. Osjetio sam kako se sve više i sve uspješnije počinje odvajati od mene, od Russell Hotela, od Londona i s intenzitetom koji nisam nikad vidio ni u koje žene stala se potpuno usredotočavati na vlastiti užitak, samotnjački, osobni, sebični, koji su se moje usne naučile pružati joj. Dok sam lizao, sisao, ljubio i grickao njezino majušno spolovilo, osjetio sam kako se navlažuje i treperi. Dugo joj je trebalo da svrši. Ali kako je slasno i egzaltirajuće bilo osjetiti je kako prede, zibajući se, uronjena u vrtoglavicu žudnje dok na koncu dugi jecaj nije potresao njezino tjelešce od glave do pete. 'Dođi, dođi', prošaptala je gušeći se. Ušao sam u nju s lakoćom i stegnuo je toliko snažno da ju je to izvuklo iz inertnosti u kojoj je ostala nakon orgazma. Jauknula je skvrčivši se, pokušavajući se otresti moga tijela, kukajući: 'Gnječiš me.'”
Post je objavljen 03.11.2012. u 20:49 sati.