Kad me ima i kad me nema, najviše mogu sebi oprostit, najviše sebi predbacit. Kad promatram samu sebe iznutra, zadovoljna, pa čak i ponosna; kad se gledam kao netko sa strane, uhh, što to govori ova žena, kao se to ponaša.
Ne volim kad samopouzdanje o vanjskom ovisi, a zna se i to dogodit. Postane važno što drugi misle, godi pohvala, smeta pokuda.
Unutarnja izgrađena i stalno nadograđivana čvrstoća određuje sveukupni stabilitet, ali ako je puno i previše vanjskog bilo kojeg predznaka, zna urušit neke zidove i uzdrmat temelje. Ako nema vanjskog, sjeti se i unutarnje destruktivno bit, znam što ne valja pa opet ne mijenjam, opravdavam. I tako sebi povlađujem i tako sebe osuđujem, zabavna i mukotrpna je slagalica samog sebe.
Što me određuje, ja to znam, prilagodit sebe u vrijeme i prostor, među one druge kojima ne pripadam, čija nisam, gdje bih trebala biti nešto u formatu; ne igram igre te, iz dva razloga, prezirem puno toga, a i razmažena sam.
Post je objavljen 31.10.2012. u 00:21 sati.