Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

Marketing

Težina lakoće i lakoća težine

U posljednje vrijeme sve više primjećujem kako bi ljudi pošto-poto bili lagani. Protiv lakoće ja ništa nemam. Baš jučer sam se probudila lagana, iz čista mira, bez umnog napora da to postignem. Čak sam i noć prije sanjala mačku, slatku, malu, pahuljastu mačku, i ja sam ujutro znala da sam ta mačka ja bila tog dana. I da mogu biti ta mačka kad god želim; sve je samo do mene. Nekad se probudim kao nilski konj, debela i opasna. Sve manje se, na sreću, budim kao svinja, spremna da sve i svašta nekritički ubacim u sebe, i loše ljude, i teške knjige, i negativne bujajuće emocije koje hranim u umu. Ili kao krtica, kojoj ne fali svjetlost i koja, glupača, misli da živi kraljevski.
Meditacija mi pomaže da odem spavati lagana i probudim se lagana. Odluka je uvijek na meni kakva ću otići leći i kakva ću se probuditi.
Ali da...počela sam o lakoći. Prirodno je željeti biti lakši. Ali su se putem pomiješali lončići. Pa je površnost postala lakoća. Ljudi se silno žele prikazati laganima; ne mislim da je uvijek riječ o slici koja se stvara isključivo prema vani, nego katkada i slici sebe u očima druge osobe. Kroz tu sliku želiš vidjeti gdje si. Pa voliš vidjeti laganu osobu, neopterećenu nekim odnosima iz djetinjstva, situacijama koje su te gradile kroz odrastanje, neopterećenu kulturom, narodnošću, vjeroispoviješću i potpuno legalnim društvenim metodama ispiranja mozga, neopterećenu balastom emocija koje se ne uzimaju zdravo za gotovo poput tjelesnog organa, nego se na njih gleda kao na šesti prst ili grbu. Vidim da se ta lakoća pokušava postići na razne načine, ali mi smeta što se vjeruje kako se forsiranjem površnosti automatski postiže lakoća. Uzmimo za primjer površne razgovore. Ljudi vole brbljati, palamuditi, razmjenjivati informacije, a pritom ne mislim samo na tračeve. Čak su opasniji oni skriveni u dobronamjerne, moralizirajuće ili analitičke razgovore.
Sve više primjećujem površnih razgovora i sve se više mičem od toga. Ne kažem da treba stalno ići in medias res i opterećivati sebe i druge. Uopće ne. Jer nekad je media res lupiti glupost. Obožavam lupetati gluposti. S prijom znam voditi razgovore koje zovemo Ionesco razgovori. Obožavam i humor. Ali humor se toliko siluje da mi zna biti tužan. Sve više primjećujem da se ljudi plaše kad se približiš nečemu što bi moglo ići ispod površine. Odmah traže pojas za spašavanje. Negdje je to forsiranje materijalističkih vrijednosti koje su, kao, danas jedine opipljive i jedine za koje se možeš uhvatiti. I jesu, za njih. Za auto, komad robe, umjetne trepavice se zbilja možeš uhvatiti. Do jednog trenutka, kada postanu neupotreljivi, ili ih izgubiš. Ili manično brbljanje. Ili taj kvazi-lagani humor, to forsiranje zabave, zafrkancije, parodije, trenutno "in" carpe diem životnog stila kroz alkohol, mantanje, ovisnost o adrenalinu. Meni je ta lakoća teška. Jer sugerira da ispod nje nešto stoji.
Istina, negdje stoji više, negdje manje, jer ovisi o intelektualnom i emocionalnom i duhovnom spremniku. U startu nije svugdje kapacitet isti. Ali svjejedno mi sliči na krivca, to nešto što se krije ispod. Svi ga se nešto stide. Ili boje. Ili su na njega zaboravili. Ja bih to nazvala težinom lakoće. Lakoća težine je teže dostupna. Ustvari je dostupna uvijek, ali za odlučiti se za lakoću težine moraš najprije priznati da težine ima, a onda počet malo pomalo skidat teret. U prvi tren lakše je izabrat lakoću. Ali s vremena na vrijeme se na tebe sruči težina, a nije dobro kad nešto teško padne na nešto lagano i plitko.
Ja bih više voljela da mogu uvijek, kad mi dođe težina, reći joj "teška si ko slon". I onda se popet na nju i odjahati dalje.

Post je objavljen 26.10.2012. u 14:43 sati.