Ne volim pričat o nekome loše, ne volim ogovaranje ni ismijavanje, ne volim ruganje, ni općenito ne volim kada su ljudi loši prema drugim ljudima.
No, neke stvari su mi kod nekih ljudi toliko smiješne i zanimljive na smiješan način, da se u meni, htjela, ne htjela, probudi određena zlobica i onda ih potičem u njhovom ludilu. Dakako prihvatim to ludilo njihovo, nađem u njima ono što je dobro i kvalitetno, jer da to ne nađem,ne bih se ni nastavila družit s njima, al kad zabriju u to neko svoje ludilo, ne mogu si pomoć, da ih ne potičem u tome... Ne uvijek dakako, ali kad baš onako sebično i egoistično zabriju, onda si stvarno ne mogu pomoći.
Prijatelj, kojeg sam upoznala s prijateljicom, a koji se spominju u jednom od postova je bio poprilično paranoičan. Upoznala sam ga preko V2, dok smo se još družile.
U početku se zanimao za mene i htio da budemo skupa, no mene to nije baš zanimalo, tako da smo se periodički družili ko frendovi. Bio je od početka pomalo čudnovat, no istini za volju, tko od nas nije!? S vremenom sam se naučila da ljude prihvaćam kakvi jesu, jer svatko do njih ima neke kvalitete.
Ovaj prijatelj imao je stanovite pokazatelje paranoje već u ranom našem druženju, no nisam im odmah pridavala pažnju.
Kada sam ga upoznala s frendicom, ta je paranoja došla do izražaja maksimalno.
Bila je ugodna ljetna večer. Nas smo troje sjedili u parkiću i čavrljali. Ja sam likovala kako sam ih uspjela dovesti skupa u parkić, ne bih li ih upoznala... i gledala kako će to ispasti.
Najednom se frend oglasio(ne sjećam se više čime izazvan), svojim idejama o drugom svjetskom ratu. Tada sam pomislila: "Ok, to je to.. upravo se pokopao za cijeli zivot.. nitko normalan ne bi ga više percipirao kao normalnu spodobu". Ideja je glasila ovako (u kratkim crtama, jer bi u dugačim bilo previše mučno):"Koncentracijski logori zapravo nisu postojali, nego je to bio radno logor tvornice Henkel, te su logoraši proizvodili praškove. Nisu uopće bili gladni, nego su ih hranili mesom, da bi mogli radit."
Ona ga prekine i upita ga zar nije nikada vidio slike iz logora ljudi koji su mršavi kao leševi, te kako može nijekat cijeli holokaust... No je dakako imao odgovor i na to: "Kada se pročula vijest, da dolaze saveznici, nacisti su pobjegli, te nije više imao tko hranit ljude u logoru, pa su brzo tako drastično omršavili. Kada su došli saveznici našli su gomilu izgladnjelih ljudi. "
Ona: "A ljudima nije palo na pamet da odu, kad ih više nitko ne zadržava?"
On se uspije nekako iskobeljat iz tog pitanja, te nastavi: "I .. kada su vidjeli izgladnjele ljude, nahranili su ih, a oni su, pošto su toliko dugo bili bez hrane, umrli, kad u se naglo najeli"
Sad,.. ja stojim i gledam i ne vjerujem da joj je u prvih 15 minuta komunikacije to ispričao, makar se paranoja nazirala od početka poznanstva.
Prva epizoda paranoje njegove bila je izjava da je on ovdje s misijom. On je došao od nekuda ovdje s misijom, da pomogne ljudima da ubiju svoj ego i tako ga se riješe. Moja pitanja tipa:""zašto ubiti ego, zašo ga ne pustiti i samo biti svjestan da je on tu?" nisu prošla najbolje.
Bila sam proglašena nekome kome će se ta ljubav prema egu prije ili kasnije obiti o glavu, jer na poslijetku, kako je on to vidio, ego je nešto što treba ubiti, jer je to čisto zlo.
Bili su u tim paranojama i vanzemljaci koji su stvorili ljude i umetnuli im ego, kao nešto neprirodno, što nas uništava, razni ljudi koji manipuliraju i kontroliraju svijet, te ta njegova misija. On je dakako svoj ego ubio i ne živi sn jim više, te sada pomaže drugim ljudima da ga se riješe. A zašto ga se treba riješiti? Zato da bi ljudi mogli preći na neku veću razinu svijesti. TO je dakle bila misija njegova, a valjda je još uvijek...
Jednom mi je rekao za T1: "On je teški egoist, odma mi je bio iritantan čim sam ga vidio". Moje pitanje :"Ako ti nemaš ego io ne živiš s njim, ako ti netko ili nešto može biti iritantno?" , ni to nije prošlo najbolje...
Ne želim da ispadne da je frend bio totalno lud. Ne bih se družila s njim da je on bio loša osoba, bez ikakvih kvaliteta... ok je on bio lik i u određenim trenucima je odreagirao zaista divno.... al je eto patio od određene, ako smijem primjetiti pozamašne doze paranoidnosti....
Što se danas s njim događa.. da li je još uvijek u misiji, da li je uspio spasiti ljude od njihovog ega, da li je uspio u ubijanju istoga, da li je uspio sprovesti jos milijon svojih paranoidnih ideja, ne bih znala. Naljutio se na mene, srećom i otišao iz mog života.
Naljutio se naravno, zbog toga što se pokazalo da ja posjedujem zli ego.
Post je objavljen 17.10.2012. u 21:09 sati.