Marketing
More...
.
.
.
.
.
.
.
.
More...
Jutros sam se probudila u moru. Moru problema. Do grla. Brine me jel* temperatura mora 22 ili 21 C. Zrak nije bitan. Od ovolikoga smrada koga briga kakva je temperatura. Netko tvrdi cca je, netko otprilike tolika je, treći kažu, mogla bi biti, četvrti tvrde, „meže bidne“ ali i ne mora. Mora se samo durati. Ako ne iz gušta onda iz inata. Zbog komšiluka. Susjedstva. Zbog svita.
Na ulici kad te sretne prija uljudno se pitamo za zdravlje. Dok joj pokušaš reći da si odlično izuzev manjeg pa skoro zanemarivog bola u koljenu ona je već odjurila ka Pazaru. Otišla je sa svojim morem problema. Na Pazaru banane iz „Kauflanda“. U „Kauflandu“ iz Paname. Moj susjed Ante upravo je stigao iz Dubaija. Zoka iz otvorene kaznionice u Popovači. Sve nešto stiže. Stigao je i MMF na Markov trg. Jedino ja ne stignem premostiti more problema. Kada bi se to dogodilo vjerojatno bih završila na Pelješcu. Iskreno, ne znam što bih tamo. U zemlji gdje se ne zna što će se s urodom grožđa, starom i novom berbom, Dingačem, dok se Vranac iz Tikveša troši nemilice, dvojba iz bačve ne izlazi. Il* je vino preskupo il* je lošije. Trećeg nema.
Kažu, štedimo. U štednji je spas. Jedino što mogu štediti su riječi. To me čini bogatom. Kakav osjećaj. Milijun ne izgovorenih riječi. More riječi koje ne mogu ugroziti ni stupovi Pelješkog mosta. Dobro je. Čak odlično. More je ipak 22 C.
More, „meže“ biti i znatno gore. Hajduku trenutačni spas, Gradu dugoročno omča oko vrata...
Vrijeme, vreme, vrime je nevjerojatno. Nezaustavljivo. Nepotkupljivo. Nepovratno.
.
Post je objavljen 15.10.2012. u 11:03 sati.