...." Mama, da li je drvo tužno kada mu ostanu gole grane?" pitala me a ja sam zatečena pitanjem jedne petogodišnjakinje odgovorila..
.."Mislim da nije, u golim granama je sva njegova snaga, nježnost i radost"
Mislila sam nekada da je ogoljenost razotkrivanje prožeto ranjivošću
Mislila sam da je to rasuta krhkost, lomljivost nakon koje ne ostajem ja već samo prah...
Jer kada ostaje samo stablo bez ukrasa koji privlače pažnju , ono je izbrazdano, kvrgovito i podložno prepuštanju svakom vjetru, svakom nemiru, oluji života
A opet je tako ponosno sa svojim maglovitim granama
Mislila sam da je ogoljenost bez štita, mača kojim mogu lomiti snovokradice i one kradljivce duša
A ona ima svoje snovočuvare i mač ljepote i hrabrosti u ogoljenju koje tako uspravno stoji
Mislila sam da ogoljenost krade sve stihove, slova i riječi
Luđački tjera sve misli, svu nježnost i strastvenost koja se samo na koži osjeća
A koža iako nježna, slatkorječiva i podatna..ipak je samo površina
Varljiva i iluzorna
A onda me zatekla pronašavši me nakon slobodnog pada s lišćem bajkovitih boja
Nakon svih magli i jeseni koju sam pretvorila u svoj stih
Pronašla me dok sam stapajući se s jesenjom sjetom nostalgično prisvajala svaki njen miris, okus, njenu prožetost cjelinom
I spremno sam joj rekla svoje ime ne bježeći više pred njom
Ogoljena do sastruganih kostiju, do izbrazdane i staklaste duše koja ipak još sjaji
Bez slojeva koji zamagljuju pogled i stvaraju privid života koji je sve samo ne istina
I stavila sam je u svaki zarez, svaki znak i trotočku
Dala joj vjetar u kosi, dodir na koži, prste među prstima
Sve uzdahe i suze, osmijehe i krik
I ostaje samo izvor, ostaje sjaj i zvuk
Ostajem ja..čvrsta u izloženosti
Stih u meni, ja u stihu
Cjelina sa sobom, krug u krugu koji se vrti.. bez kraja...
Post je objavljen 13.10.2012. u 23:36 sati.