... i dok svaki dan skupljam minutu po minutu da sjednem i napišem tekst za blog, te iste minute mi se jednostavno rasipaju iz ruku i nestaju negdje ispod uzglavlja dok zadnjim atomima snage čitam preko pametnog mobitela šta se novoga događa u svijetu.
Ok, možda je mobitel pametan, ali svjetske novosti i dalje ostaju iste (da ne kažem glupe). Mogla bih se zakleti da je već trideset godina, a to je otkad ja pamtim, isti tekst na displeju. Ondje rat, ondje napad, ondje zemljotres.... Samo malo promijeni nazive država, i eto ti vijesti.
Zato ja volim pisati na ovom blogu bezvremenske stvari, a Pariz je za to vrlo zahvalan grad. Presvucite ljude, promijenite prijevozna sredstva, i eto vas u nekom drugom vremenu gdje je sve bilo drugačije. I isto.
U stvari sam htjela arhivirati ovim postom ljeto iza nas.
Naime, kako sam u lipnju imala posjet nad posjetima (brat, nevjesta i nećaci), tako mi se i taj dječji Pariz otvorio pred očima. O tome nekom drugom prilikom, ali samo želim reći da sve ono što sam ovdje pisala mogu pisati opet i opet na neki drugi način, sa potpuno drugim elementima i da ispadne sasvim drugačiji blog.
Ali neću. :)
Ono po čemu ću zapamtiti ljeto u Parizu je skoro 50 dana kiše i sivila (bar do momenta do kad nismo otišli u srpnju). Ne, iako su mnogi skloni 'žugati' na vrijeme u ovom gradu, to ipak nije bilo normalno. Pamtim po tome što sam Koka htjela odnijeti na vaganje krajem svibnja, u lipnju i početkom srpnja - a nisam mu htjela oblačiti duge rukave - i pogađate - niti jedan dan nije bio pogodan za kratke rukave.
Sad kad ovo pišem, čini mi se da i sama pretjerujem, ali zbilja je bilo tako.
Uglavnom, ljeto u Istri i Hercegovini je nadoknadilo sve. Ugrijalo moje kosti, obasjalo ih suncem, i kad smo se vratili - sunce je jednostavno nastavilo sjati. I silno smo se iznenadili iako je recimo - bilo ljeto.
Prekrasan je rujan u Parizu i opet, kao i svake godine - ja svima preporučujem kolovoz i rujan. Grad je skoro prazan, nema toliko automobila, vrijeme je najčešće božanstveno (temperature 25-27 stupnjeva), dani su dugi, i uvijek se nešto događa.
A kako se vrijeme tako i nastavilo u listopadu, nakupilo se i dosta događaja i dosta tema za postove.
A obzirom da ja nisam bila "u gradu" skoro otkako sam rodila, sve mi je to vratilo i dalo nekakav poseban gušt.
Zato, pišemo se uskoro.
I čitamo, nadam se...... jer je ovaj post posvećen prvenstveno Ivaninom prijatelju iz Splita, samozatajnom čitatelju koji se nikad nije javio na komentare ili na mail, ali sam dobila informaciju da redovito prati (ili je bar pratio) ovaj blog.
I zato, Ivanin prijatelju i svi koji ste slični njemu - imate posebnu zahvalu za strpljenje od mene.
A i svima vama drugima šaljem sunce iz Pariza.
Post je objavljen 12.10.2012. u 22:44 sati.