Bježali smo iz onih mladosti koje nisu imale pravo na svoje ime. Hrlili u budućnost svu od vatrometa, ucrtanih prijelomnih datuma i mekog blistavog pamuka u koje smo odlagali dragocjenosti iz prošlosti, posebno pazeći na one slomljene čijim smo nazubljenim krajevima krojili sadašnjost. Odricali smo se tih mladosti kao da su nam uopće mogle pripadati. Kao da su nas ganjale dok smo prstiju išaranih jeftinim kemijskim olovkama vadili oštećene snove iz svakodnevice. Kao da su stražarile nad našim crtežima, pismima, prvim sms porukama i izgubljenim prijateljstvima. Kao da su nas trebale, za bilo što.
Mladosti pripadnu nekim isturenijim grlima, a mi smo svoja grla uvlačili u udubine vratova i tražili što bolji način da nas ostave na miru. Da ne zure u te prste ozlijeđene plavim kemijskim olovkama koje uvijek premeću neke papire i zavlače se u toplu kožu knjiga. Samo su nas knjige voljele. I kad bi se okrznuli o tuđe mladosti, iz nas su ispadale stranice bez prijevoda. Ponekad tek, iz tih bi okrznuća zaiskrilo, a iz naših mladosti kao iz neba išibanog munjama suknuo bi svjež slobodan zrak. Sjećaš se sigurno takvih trenutaka. Bili su limited edition. Netko bi otputovao u drugi grad za vrijeme popodnevne smjene i vratio se iza sedmog sata, a netko bi otišao u disko s cimericama. Netko bi bježao iz škole ravno u te limitirane doze mladosti.
Zrak je bio ukusan tih mjeseci. Mirisao je na mentol cigarete i rum kolu. Smrznute ruke i dugi niz štandova od kojih je naglo postajalo toplije. I sve je bilo skriveno. Kao da smo izmislili dimenziju u kojoj smo nedodirljivi, neviđeni i nepobjedivi. Iz tih mjehurića netko je otišao nazad u klupe, netko u ozbiljnu vezu, netko opet u brige svojih roditelja, a mladosti smo izuli kao one posuđene papuče preostale iz vremena socijalizma koje su nam ponudili na samom početku osnovne. Svatko je opet naglo postao svoj. Određen, definiran, pun tuđih otisaka. I tako se više nismo poznavali. Nismo nikad zapravo. Da nije bilo smijeha ne bi se ni održali tih mjeseci. Smijeh nas je obujmio poput vrlo rastezljivog i neumoljivog laštika i još malo grijao ulice nakon završetka igre čineći naše glasove jekama. Te su se jeke još jednom zagrlile prije nego smo se posve vratili u sebe.
Vratili promatranju drugih. Njihov je smijeh bio karikaturalan, a pokreti i navike duboko odbojni. Te kože promatrača više nikad nismo posve zbacili čak i kad smo sudjelovali. Uvijek bi jedan dio nas bio izvan, onaj koji prosuđuje, zbraja i potajno čeka da odživi trenutak da ga može spremiti u katalog kojeg će pregledavati nakon mnogo godina. Tako podvojeni konačno smo se prepustili tim nemladostima užasavajući se njihovog završetka. U toj točki smo se negdje upoznali. Vezao nas je smijeh. Onaj iz kojeg bi da nas lupnu po leđima ispale sve zapetljane riječi koje smo godinama prešućivali pa su se izvitoperile i počele živjeti svoje živote.
"Ali toliko je samoće
da se riječi ubijaju."
Sanjali smo gradove. One u koje nemamo snage otići. Ponavljali si iste fraze i čitali uvijek drugu pjesnikinju nastanjujući ih u pukotine svojih promatračnica; njima smo izoštravali konture svijeta.
Kad smo se izmirili sa svojim mladostima nije se desilo ništa spektakularno. To postoji u nekim romanima s jasnom fabulom i filmovima boje sutona s kojih odjavne špice klize sladunjavim ritmom i lijepe se poput želea za naše obraze; to konzumiranje jeftine sreće uvijek sjedne na želudac kao previše munchmallowa za praznike.
Tebi se desila budućnost. Otac te čekao u autu dok si primao diplomu. Ja sam saznala onako usput. Ti si saznao onako usput. Nisi pio ni smijao se. Nije bilo fotoaparata ni prijatelja, svi su odavno odgalopirali iz svojih mladosti. Sve je ostalo isto. Tvoja majka koja želi da nađeš prijatelje, tvoj otac koji želi da budeš učitelj, tvoja majka koja brine za tvoju mladost, tvoj otac koji brine za tvoju ženidbu, tvoji otac i majka koji drže kristalnu kuglu tvoje budućnosti i tresu je svako toliko da vidiš pepeo slobode kako leprša. Tvoji otac i majka koji nikad neće voljeti onoga kojeg budeš volio. Svake godine pred rođendan zaželim ti da naučiš perfektno lagati. Da im na tečnom engleskom izgovoriš sve ono što žele čuti. Da konačno imaju izliku zašto te ne razumiju.
Tamo daleko, da ti se tvoj grad čini kao kristalna kugla puna pepela jedne zatomljene mladosti iz koje si izvukao sebe; to mogu samo mađioničari i pjesnici.
Da ti se krletka pretvori u pticu.
I jednu razglednicu hoću, pravu, papirnatu.
Post je objavljen 10.10.2012. u 01:03 sati.