Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sjenovitastranamoguma

Marketing

Promatram svoje ispisane misli...svih ovih mjeseci...promatram samo ove napisane, jer su tu-dostupne; naravno tu je još ostatak -život, i sve ostalo što sumiram intuitivno....i sve što sam tada i poslije skužila, i što nisam, sad vidim jasnije.
Bilo je to sve skupa veliko traženje....koje još traje...i mogu reći da je bilo korisno...i opet ću iznova za koji mjesec ili koliko već , promatrati što sam pisala... Možda ću ubuduće biti sve šktija na riječima, a možda neću, možda je bolje ne kontrolirati taj zanimljivi proces.... Pišem kako mi dođe, nekad prenesem poruku, nekad ne...ponekad samo bacim dimnu bombu riječima kako bi sakrila od sebe ili (od drugih) što stvarno osjećam...možda sam se počela bojati riječi.. Ne znam...možda trenutno samo 'inkubiram' i procesuiram misli što sam spoznala ovih dana... Kako da kažem što mi je u glavi.....od -jučer?

Ko bi rekao da nakon svih mjeseci, godina trpljenja i mučenja sa samom sobom, mrtvih pokušaja dovođenja sebe u red, jedne večeri uspijem sve riješiti, jedno po jedno, kao da rješavam osmosmjerku, sve pohvatam i iskrižam ko od šale.... Pa čemu onda sve to?? Koji je smisao patnje uopće? Toliko vremena provodimo (barem ja), boreći se sa sobom, i sve to u glavi, sve redom apstraktne stvari.
Nije mi sve sasvim jasno, no kako bi i bilo kad je svemir tako kompliciran. Ako si imalo intuitivan, vidjet ćeš gomilu toga pred sobom, a ako si poprilično intuitivan vidjet ćeš toliko toga da ćeš se s pravom pitat što je uopće stvarno, gdje su granice vremena, koju dimenziju trenutno gledam, koliko ih uopće ima...?
Koje su moje potrebe i u koju to dimenziju spada?
Što se smije a šta ne smije?

Toliko toga nikad nisam rekla, ali možda ni ne moram. Živim u nekom prividu da sam potpuno shvaćena, od ljudi koji su čitali moje napisane riječi, i(li)koji su samnom pričali, proveli samnom vrijeme, s kojima sam pričala o bitnim stvarima, izmjenjivala vibre.
Vjerujem u telepatiju, da. Nekako vjerujem da ljudi koji su mi u srcu, osjećaju moje misli i da ja osjećam njihove...sad bi se našao neki bložni nasljednik Frojda (i rekao nadmoćno da je to 'mehanizam ranjene psihe koja kompenzira blablabla i koja je u stanju blaže psihoze jer blabla), neka budala bi jedva dočekala da mi se naruga al za takve me iskreno, boli kita.
Ne razmišljam previše kad su u pitanju stvari od srca...i mislim da je to ispravno....
Neki ljudi su me otvorili, doslovce mi pomogli, unijeli mi zraku svjetla u život, prihvatili me takvu kakva jesam i činjenicu da nisam baš uvijek svoja.....ne znam jesu li uopće svjesni.
Mislim....kako je sve to fascinantno, svi se kužimo, (dobro, ne svi, ali mnogi) više manje, barem u nečemu, a nismo čak ni u mnogome slični, niti imamo iste zadatke u životu. To je fascinantno, tolerancija......koju čak mnogo puta previdim....al sine mi, kojiput...ima dobrih ljudi....ljudi koji se trude da razumiju....


Hm....Fascinantno je i koliko sam ovdje napisala, a da nisam uopće rekla što se konkretno događa u mom životu. Možda nije ni važno da spomenem, ali...evo, ipak ću reći...konačno radim ono što me zanima...
Pola posla se napravi ak se makne nepotrebno.
Idem čorit sad.....

Post je objavljen 09.10.2012. u 23:12 sati.