Marketing
Meka, Medina, Jeruzalem i... Kairouan ~ Kairouan (Dan 5, 29.09.2012.)
Napuštam Le Kef pod okriljem noći. Poput lopova, zadnjeg zgubidana išuljavam se iz hotela. Četiri i trideset je ujutro. Sunce neće izaći još koji sat. Spuštam se nizbrdo prema tri kilometara udaljenom autobusnom kolodvoru. Pomirio sam se s time da ću teško u ove crvenoočne sate uhvatiti taxi i da ću morati odpješačiti dobar komad do hotela do kolodvora.
Ipak, netko me čuva odozgo. Napravio sam možda tristotinjak metara i ugledao taxi. Ruka mi odmah poletila, srce zaigralo, taxi stao, a jutarnja gimnastika pričekat će neko drugo jutro.
Na kolodvoru svega nekoliko usamljenih duša. Onako velik, danas ujutro izgleda sablasno pusto i samo je pojačan osjećaj nepotrebne megalomanije u jednom gradiću poput Le Kefa. Otvoren samo jedan šalter za kupnju karata. Prodavač mi snenim pogledom na francuskom promrmlja da će se za Kairouan otvoriti drugi šalter za desetak minuta. Volio bih da je bilo kasnijeg busa, ali veze između Le Kefa i Kairouana nisu dobre. Samo tri autobusa, od kojih prvi ide u pet i trideset ujutro, drugi u podne, a treći u dva poslijepodne. Da sam uzeo ovaj drugi ili treći izgubio bih veći dio dana u Le Kefu, a ovdje zaista više nemam što raditi. I tako mi je ostala jedna jedina opcija - ovaj u pet i trideset. Ubrzo se otvara šalter, kupujem kartu, dolazi bus koji po prvi put nije 'Sintri', već 'Societe Regionale de Transport du Gouvernorat de Kef' (ili skraćeno SRTG Kef). Dolazi bus i stavljam svoju torbu u gepek. Samo da bih pet minuta kasnije vidio i drugi SRTG-ov bus. Zbunjen gledam tablu. Na njoj je sve crtičasto i točkasto. Pitam prvog tipa do mene. Nisam siguran što je promrmljao, ali siguran sam da to moja destinacija nije. Brže bolje vadim torbu iz gepeka da ne bi završila tko zna gdje. Onaj drugi bus, zapravo minibus za patuljke, je moj.
Pred Kairouanom se razdanilo. A dnevno svijetlo pokazalo je potpuno drugačiji krajolik od onoga u okolici Le Kefa. Ovdje nema brežuljaka, nema planina kao kulisa. Dokle pogled seže sve je ravno. Manje je obradivih polja, manje maslinika, nema vinograda ni voćnjaka. Uz cestu prevladavaju kaktusi koji očito jako dobro uspijevaju u ovom sušnom podneblju.
Malo više od tri sata kasnije nalazim se u Kairouanu, za muslimane četvrto najvažnije sveto mjesto, nakon Meke, Medine i Jeruzalema. A sveto mjesto takvog kalibra mora imati i džamiju. Velika džamija Kairouana ili Grand Mosquee na prvi pogled izgleda poput utvrde sa svojim visokim, debelim zidinama i minaretom koji se visoko uzdiže iznad čitavog kompleksa. Da ne znam, rekao bih prije da je ovo nekakva stara kasba ili eventualno ribat. Jutarnje sunce daje kamenu razne nijanse smeđe i narančaste boje da izgleda kao da je džamija izgrađena od blata, a ne od kamena. Teško je ne vidjeti poveznicu između ove džamije i džamija subsaharske Afrike.
Prva džamija je na ovom mjestu izgrađena u drugoj polovici sedmog stoljeća, no današnja datira u deveto stoljeća i još je jedno djelo dinastije Aglabida koja je Tunisom i okolicom upravljala od kraja osmog do početka desetog stoljeća u ime bagdadskog kalifa. Većina najljepših građevina danas u Tunisu iz tog je razdoblja. Kairouanska velika džamija možda je i njihovo najvažnije djelo. Ona je najveća u sjevernoj Africi, no ta veličina ne dolazi toliko do izražaja s obzirom da su njeni unutrašnji prostori zabranjeni za nemuslimane. Dvorište je tradicionalno popločeno bijelim mramorom koji savršeno kontrastira onim smeđo-narančastim nijansama kamena.
Dok sunce nije još upeklo do maksimuma, kojeg danas očekuju na tridesetisedam stupnjeva, odlazim dublje u medinu Kairouana. Kako je riječ o jednoj od omiljenih destinacija paket-aranžmanaca, sve je orijentirano prema turizmu. Avenija sedmog studenog, iako nazvana avenijom zapravo je tipična pješačka ulica medine, glavna je u kairouanskoj medini i po cijeloj njenoj dužini nanizane su trgovine i štandovi sa suvenirima: keramičke posude, lampe, ruke Fatime, šiše i varijacije na temu, uvijek u Tunisu nezaobilazne plišane deve, no ovdje u Kairouanu ipak prednjače dvije stvari: jedna su tepisi, a druga je makhroud. Vezano za ove prve, Kairouan je tepih centar Tunisa i tepisi su izvješeni posvuda. Čak je i nekadašnja palača kairouanskih begova danas pretvorena u ništa drugo, nego trgovinu tepisima.
"Pliz mister, look! Vrlo lijepa palača!", pokazuje mi starac posjednut na klupicu pred ulazom. Odlučujem iskoristiti priliku i baciti pogled. Nisam ni rekao keks, a već se preda mnom odmataju rola za rolom tepiha, berberskih, svilenih, dvostrukih... Meni oči bježe na savršeno obnovljene rezbarije i šarolike slikarije na zidovima palače. Nelagodno mi je jer sam samo došao pogledati palaču i ni pod koju cijenu ne namjeravam doma otići s tepihom.
Tepisi se i dalje jedan po jedan prostiru pred mojim nogama.
"Vrlo jeftino. Što misliš koliko košta?", pokušava me stari uhvatiti u igru. Znam da ako ispalim bilo koju brojku da neću tako brzo izaći van. Zahvaljujem se, udaljavam se od brda nanizanih tepiha i izlazim na ulicu.
"Imao sam baš prošli tjedan dva kupca iz Hrvatske. Kupili su lijepe tepihe...", nastavlja stvari. Teško da je ikada čuo za Hrvatsku, a kamoli da je nekome iz Hrvatske prodao tepihe. To je tipična fraza ovdašnjih trgovaca. Uvijek su baš nedavno nekom tvom sunarodnjaku prodali nešto, odveli ga negdje ili nešto treće. Razmišljam sljedeći put izmisliti svoju zemlju i kada me budu pitali odakle sam, reći nešto tipa iz Republic of Pisholina, tamo u Istočnoj Europi, pa da vidimo koliko su tepiha nedavno prodali Pisholinčanima!
U podne je zaista nepodnošljivo od vrućine i vlage. Ulazim u prvi restoran koji mi je upao u oko. Naučen na turiste, nudi samo gotove menije. Svaki oko tridesetipet kuna. Uzimam salade mechouia, tipičnu tunišku hladnu salatu od zapečenih rajčica, paprika i harisse, tuniške varijante čilija. Kao da mi nije dovoljno vruće! Potom nezaobilazan couscous, s janjetinom u tragovima i merguez spicy kobasicama od janjetine ili kozetine, te onaj spomenuti makhroud za desert. Makhroud je tipičan slatkiš Kairouana, a izgleda kao polutvrdi keks punjen datuljom i umočen u med. Ne bi ovi bili muslimani da ne deru po medu!
Puna trbuha odlazim u hotel, petozvjezdaš, najbolji u Kairouanu - La Kasbah. Smješten u staroj kasbi, s velikim bazenom i ležaljkama oko njega - mjesto za popodnevni odmor i bijeg od vrućine. Priznajem - kapitulirao sam. Ne mogu više.
Tek predvečer, kada je sunce sigurno nestalo, ponovno izlazim u medinu. Ona je sada bez turista koji su odavno otišli u svoje hotele negdje na obali. Ostavili su medinu lokalnom stanovništvu. Obitelji u laganoj šetnji uživaju u ugodnoj večeri. Ili skupine prijatelja. Naravno uvijek je puno više muškaraca jer, bez obzira koliko je Tunis liberalna muslimanska zemlja, još uvijek je ovo zemlja muškaraca. I bicikli. Nisam ih dosad viđao po Tunisu, ali ovdje u Kairouanu ih je toliko da ih je teško ne primijetiti.
Ja. Drugog stranca nema na vidiku. Pronalazim restoran i sjedam za stol postavljen na pločniku. Opet mi donose na engleskom sastavljen turistički meni. Najbolje se prepustiti. U očima Tunižana bio sam, jesam i bit ću uvijek samo turist.
Post je objavljen 17.09.2012. u 23:14 sati.