Pregled posta

Prema Alžiru u planine ~ Tunis & Le Kef (Dan 3, 27.09.2012.)

Ujutro su kamene ulice Sidi Bou Saida još uvijek prekrivene MSC ordenima jučerašnjih ovaca. Dok se spuštam nizbrdo prema stanici vlaka, svježa krv upravo dolazi. Napuštam Sidi Bou Said i njegove plavo-bijele kućice i kamenom popločene ulice i povjetarac koji neprestano puše i čini ovu nesnosnu klimu koliko-toliko podnošljivom i vraćam se u kaos glavnog grada. U vlaku su ponovno lokalci, ventilatori ne rade, u devet je već vruće, vlak polako grabi stanicu za stanicom - stvari se čine monotone.
Vraćam se u Tunis jer sam jučer propustio vidjeti jednu građevinu koju valja posjetiti u ovome gradu - Zaytouna veliku džamiju. Jedna je od tri velike džamije u ovoj zemlji: Kairouan, Tunis i Sousse. Ime je dobila po stablu masline pod kojim je utemeljitelj ove džamije Hassan ibn Nooman, inače osvajač bizantske Kartage, prvotno držao predavanja. Odmah mi na pamet pada španjolska riječ 'aceituna' koja također znači maslina, a koja je očito arapskog porijekla. Španjolski jezik prepun je arapskih riječi poput 'ajedrez' (šah), 'ojala!' (da bar - nastalo od inshallah), 'zanahoria' (mrkva)... Nevjerovatno koliko su arapski jezik i kultura prisutni već stoljećima i stoljećima na Mediteranu, od njegovog krajnjeg zapada pa do krajnjeg istoka.
Džamija od masline utemeljena je u 8. stoljeću, obnovljena u 9., a današnji minaret datira iz čak 19. stoljeća. Nažalost, iako Tunižani djeluju na prvi pogled kao ne jako ortodoksno muslimanski narod, za razliku od džamija po Maroku i Siriji, u tuniške ipak je nemoguće ući ako nisi musliman. Razmišljao sam u jednom trenutku da bih pokušao prošvercati se kao bosanski musliman, ali onda sam odustao od zamisli. Mogli bi me pitati da recitiram Kuran ili nešto još i gore. A onda sam naježio. Puštaju mene nevjernika samo u središnje dvorište. Da budemo precizniji, samo do ruba dvorišta, a od bosonogog skakanja po toplim bijelim mramornim pločama kojima je popločeno dvorište dijeli me drvena ograda i budne oči stražara. Moram priznati da džamija nije impresivna koliko sam očekivao da bude. S obzirom da je jako stara i važna, očekivao sam nešto nalik na džamiju u Damasku. No, ovdje ne samo da turisti ne mogu ući, nego čini se da ni muslimani ne ulaze. Dvorište je prazno. Arkade oko dvorišta su prazne. Tuniška džamija od masline doima se sterilno. Premirno. Napuštam dvorište i s balkona džamije promatram svijet ispod. Nekolicina mladih sjedi na ulaznim stepenicama džamije baš kao što njihovi vršnjaci sjede na stepenicama crkava i katedrala. Stari čiča sjedi na maloj plastičnoj klupici, uz njega kolica sa slatkišima. Med se presijava na suncu. Dolazi čovjek, uzima par slatkiša koje mu onaj stari čiča brižljivo zamata u kutiju i plastičnu vrećicu. Pozdravljaju se. Čovjek odlazi, a stari čiča ostaje na istom mjestu još neko vrijeme. A onda i on stavi na kolica svoju plastičnu klupicu, počinje ih gurati prema souqu i odjednom nestaje u gomili. Preko puta džamije niz trgovina, uglavnom suvenira, čiji vlasnici nezainteresirano sjede ili stoje pred svojim trgovinama i gledaju u prazno. Mladi par stranaca baca oko na robu u jednoj od trgovina. Nitko se nije ni pomaknuo. Za razliku od medine u primjerice Marakešu, ova tuniška, iako jako turistička, nije naporna. U njenim souqovima strance se ne poteže za rukav (ili jebiga barem ja izgledam tako opasno pa ih je strah mene potezati), povremeni nenametljivi 'Please see mister', jedno odmahivanje rukom ili glavom i stvar je gotova.
Ono što mi među souqovima Tunisa nedostaje jest hrana poput piramida maslina, smokava, badema, začina - kaleidoskop boja i mirisa. Na malo mjesta naišao sam na obične zalogajnice, tzv rupe u zidu, ali štandova s hranom gotovo da i nema. Nema također radionica u kojima rade lokalni obrtnici kakve sam viđao primjerici po medini libanonskog Tripolija. Čudna je ovo medina.
"Hello, looking for Tourbet el-Bey?", odjednom se pokraj mene pojavio stari Tunižanin: "Dođi. Ovdje gore."
Odmah mi se učinilo da idemo u krivom smjeru jer prema karti Tourbet el-Bey bi trebao biti malo niže u istoj ulici.
"Look here. Vrlo staro. Tipična vrata medine. Restored UNESCO.", kaže mi stari. Vrata se jedva drže. I boja im je izblijedila.
Malo niže pokazuje mi još jedna ulazna vrata: "Restored UNESCO!". Ni ova nisu u ništa boljem stanju.
"A Tourbet el-Bey?", pitam ja.
"Yes.", odgovara on.
Moje strpljenje je na kraju. Moram uhvatiti bus iz Tunisa za Le Kef i nemam više puno vremena. Petnaestak minuta kasnije, i još par 'restored UNESCO' vratiju, ostavlja me usred medine: "Finish tour."
"A Tourbet el-Bey?", pitam ga.
"Tamo dolje niz ulicu.", kaže mi i ispruži ruku ne bih li mu nešto dao. Prekapam po džepovima hlača i pronalazim tek par sitnih kovanica i novčanicu od dvadeset dinara. Vidjevši ju, stari će smjelo:
"Twenty dinar ok!".
Znam ja da bi ti dvadeset dinara bilo ok, ali dobiti ih nećeš. Ulazim u obližnju trgovinu ne bih li usitnio novac. Dobivam dvije novčanice po deset dinara.
"Ten dinar ok!", kaže mi.
Ovo mi postaje pomalo smješno. Mijenjam deseticu za dvije kovanice od pet dinara. Jednu mu stavljam na dlan. Opsovao mi sve po spisku.
Mokar do kože i smrdljiviji od tvora hvatam svoju prvu krntiju na duge pruge. Napuštam veliki grad, njegovu vrućinu, njegov smrad, njegovu buku i njegovih skoro dva i pol milijuna stanovnika. Idem u provinciju gdje nema toliko ljudi. Razlika u naseljenosti vrlo brzo je vidljiva.
Autobusi Societe Nationale du Transport Rural et Interurbain (u narodu znan kao 'Sintri'), tuniškog nacionalnog prijevoznika, trebali bi biti najmoderniji u zemlji. Volio bih znati kako onda izgledaju oni drugi. Moj 'Sintri', u kojem funkciju klime obavljaju širom otvoreni prozori i vrata, davno je trebao završiti kao staro željezo. Toliko sam se naputovao po zemljama Trećeg svijeta u posljednjih deset godina da ni sam ne znam zašto se uvijek nanovo iznenadim kada dobijem krntiju i onda se uvijek još pitam kako to uopće vozi. Svaka čast Tunižanima da ovaj lim još uvijek drže na životu. Kapa dolje.
Bus je skoro pa dupkom pun. Ostalo je samo par mjesta na kraju. No ne zadugo. Sat vremena od polaska nailazimo na drugi 'Sintri' uz cestu. Pokvaren. Još jedno staro željezo koje se grčevito drži na životu zadnjim snagama. Je li mu ovo kraj? Uvjeren sam da nije. Tunižani će ponovno izvesti svoju majstoriju i taj pokvareni 'Sintri' uveseljavat će ljude još koju godinu. Sva sjedala u busu su sada puna, a mnogi i stoje u prolazu. Putnika za dva busa natrpani u jedan. Sunce i dalje prži. Mislim da je suvišno spominjati da sam jedini stranac u busu. Jer: 1) koji se strani luđak uopće vozi busevima po Tunisu?; 2) tko uopće ide u Le Kef?!. I baš tada dva mlada Tunižanina u srednjim dvadesetima okreću se prema meni i postavljaju mi ono pitanje na koje nikada nemam pravog odgovora:
"Zašto idem negdje? Zašto bi netko uopće išao u neku pripizdinu poput Le Kefa?"
Nemam ni ovaj put pravog odgovora. Pokušavam objasniti da volim putovati i istraživati nešto novo, gdje nema turista, ali nekako ni sam sebi ne zvučim uvjerljivo. Nakon preko tri sata u zapečenom starom željezu ni meni nije jasno što mi bilo kada sam se odlučio na preko stosedamdeset kilometara dugačak put do planina na alžirskoj granici. Oni Tunižani staju mi opisivati ljepote Hammameta, Soussea, Monastira, Port el-Kantaouija... Jer tamo idu stranci. Ne u Le Kef.
Cesta je začudo u dosta dobrom stanju dok se poput zmije provlači između i preko brežuljaka. Jako je malo neobradive zemlje što na ovom nepristupačnom i izrazito suhom terenu izgleda zapanjujuće. Trebalo bi naše slavonske seljake poslati ovdje na edukaciju. Ovo bi trebala biti zemlja pšenice, no ona je očito požnjeta i ostala su prazna polja, spremna za novu obradu. Ima i pašnjaka. Suncem izgorenih žutih pašnjaka gdje ovce i koze pokušavaju nešto prigristi. U jednom trenutku primjećujem i krdo magaraca s malim magarcima što je vjerovatno prvi put u životu da vidim te male. Mama, tata, zar male magarce ne nose rode?! Fuck, lagali su mi. Tu su i maslinici i vinogradi koji daju malo zelenila tom suncem opaljenom krajoliku. Nema im kraja. Kada ovo vidiš, pogotovo maslinike, shvatiš koliko ih mi zapravo u Hrvatskoj imamo malo. U daljini poput kulisa uzdižu se planine, njihova donja polovica žuta, gornja prekrivena zelenim šumama koje iz daljine izgledaju poput mahovine.
Pred Le Kefom sve polako nestaje i pretvara se u monotonu žutu boju oranica i pašnjaka.
Za jednu pripizdinu, Le Kef ima moderan, prostran i čist autobusni kolodvor. Imao je nekada i željeznički kolodvor, ali kako vlakovi više ne voze ovdje, taj je u jadnom stanju. Centar grada je tri kilometara dalje, na planini, na 780 metara nadmorske visine. Ponadao sam se da je temperatura ovdje niža zbog visine, ali uzalud mi nadanja. I u rane večernje sate i u Le Kefu na 780 metara vruće je i vlažno. Nema kraja...

Post je objavljen 17.09.2012. u 23:16 sati.