Pregled posta

Onaj drugi Hanibal ~ Kartaga & Tunis (Dan 2, 26.09.2012.)

Na noćnom ormariću imao sam pripremljene čepiće za uši. To mi je doma, kada sam se spremao za put, bila jedna od prvih stvari koje sam ubacio u svoju putnu torbu. Ovo je muslimanski svijet i nikada ne znaš kada će te u četiri-pet ujutro probuditi iznenađenje u obliku džamije i poziva za molitvu tik uz tvoj hotelski prozor. Iskustvo me naučilo da se džamije nalaze na mjestima na kojima ih najmanje očekuješ i nikada im zapravo ne možeš pobjeći. Nikada neću zaboraviti kada me na svom prvom putovanju izvan Europe prije osam godina jedno rano jutro u marokanskom Fezu mujezin naglo probudio svojim pozivom na molitvu. Razglas je bio tik do mog prozora. Mogao sam ga dotaknuti. I dan danas mi nije jasno kako ga rukom nisam u nekom trenutku "slučajno" odvalio.
U Sidi Bou Saidu ni u daljini nisam čuo mujezine. Iako sam u gradu prošao pokraj dvije džamije, od kojih je jedna opasno blizu hotelu, nikakav zvuk nije ni sinoć ni jutros dopirao iz njih. Žive li ovdje uopće ljudi?, pitam se. Ili svi žive negdje drugdje i ovdje dolaze samo na posao?
Nakon mirnog doručka u unutrašnjem dvorištu svog hotela, podno stare smokve u njegovom središtu, izlazim van. Naravno, usput tresnuvši glavom o vrh vratiju. Ovdje su očito nekada živjeli patuljci. Jer današnji Tunižani baš i nisu preniska rasta. Dobro, nisu ni divovi. Ali recimo da su pristojna rasta i da niska vrata i njima vjerovatno predstavljaju problem. Osam je ujutro. Vani trgovci počinju otvarati svoje trgovine. Malo niže, na autobusnom parkingu prvi autobus upravo dovozi svježu krv paket-aranžmanaca. Na prednjem staklo stoji natpis 'italiani'. Bježi koliko te brzo noge nosile, kažem sebi. Usput prema vlaku, mimoilazim se s još dva busa. Na jednom stoji 'francais', na drugom 'espagnol'. Sada već trčim prema vlaku ne bih li izbjegao sve to. Talijani i Španjolci na jednom mjestu u tako malenom gradiću - hvata me jeza od same pomisli.
"Helou, ja sam Umar!", pruža mi ruku Tunižanin u, onako odoka, kasnim četrdesetima. I nastavi nešto na francuskom. Kao netko tko nikada nije učio francuski, ali govori španjolski i talijanski (da, zvuči ironično), hvatam svaku petu. Priča se vrti oko toga odakle sam, da li mi se sviđa Tunis... U vlaku, koji je puno jadnija verzija našeg zagrebačkog prigradskog vlaka, nema stranaca. Ja sam jedini. Većina turista dolazi u Tunis u all-inclusive aranžmanu, a onih malo koji dolaze samostalno, uglavnom unajmljuju auto. Vrući, smrdljivi i prenatrpani prigradski vlak malo tko vidi. Ali vlak je ogledalo svake zemlje. A ovaj prigradski vlak ogledalo je Tunisa - spoj smrada, prljavštine, vrućine i previše ljudi.
Umar je još uvijek tu. Kroz prozor vlaka pokazuje mi predsjedničku palaču. Nije čudo da su tuniski predsjednici (zapravo, u posljednjih cca pedeset godina ih je bilo samo troje) izabrali upravo Kartagu za svoju palaču. Ne samo da je povijesno ovo mjesto važno, nego je Kartaga danas najelitnija četvrt tuniškog glavnog grada. Stanica vlaka je 'Carthage Presidence'.
Dok očima pratim dugačak zid predsjedničke palače, osjetim lagane pokrete po svom dlanu. Prebacim pogled na svoju ruku, a ono Umar prelazi prstima po njoj. Odmaknem se, pogledam ga, a on mi se nasmije i pošalje poljubac. Game over. Hvala Alahu da je upravo u tom trenutku naišla moja stanica.
Koliko je Kartaga važna, svjedoči da ima čak šest stanica vlaka. Ja silazim na 'Carthage Hannibal', vjerovatno najzvučnijoj od svih. Ime je dobila po slavnom kartaškom vojskovođi Hanibalu iz drugog punskog rata (218.-202. god. pr. Kr.) koji je sa svojim slonovima prešao Alpe i opasno ugrozio Rim. Tko nije čuo za tu priču? Klasična priča iz školskih udžbenika. Da, na kraju su Rimljani pobijedili i njega, a nekih pola stoljeća kasnije na kraju trećeg (i posljednjeg) punskog rata osvojili su i Kartagu, potpuno ju razorivši i proklevši, a njenu zemlju ceremonijalno zasipali solju. Od punskog vremena u Kartagi nije puno ostalo. Zapravo, skoro da i ništa nije ostalo. Iako su Rimljani za vrijeme Cezara ovdje nanovo izgradili grad koji će se pretvoriti u jedan od najvažnijih Rimskog Carstva, ni od toga nije ostalo puno. Vandali su u petom stoljeću napravili ono u čemu su bili najbolji - sve su vandalizirali, uništili, sravnili sa zemljom...
Središte Kartage bilo je na vrhu brežuljka Byrsa. S tri strane nekada okružen morem, položaj središta grada na vrhu tog brežuljka imao je strateški značaj. Pogled tu puca danas prema dimnjacima i neboderima Tunisa. Ne baš oku preugodna slika. U daljini luka i usidren kruzer. A pet minuta kasnije horde kruzeraša s MSC naljepnicama na prsima, poput nekakvih jadnih ordena, nahrupljuju u Byrsu. Kreće škljocanje fotoaparata, dreka, dok njihovi vodiči pokušavaju na raznim jezicima sve to nadglasati. Sklanjam se u obližni muzej no i on je preplavljen. Klinci se pentraju i gaze po rimskim mozaicima. Njihovi roditelji to uglavnom zanemaruju. Posvemašnji kaos. Nakon sat vremena, bacam karte na stol, napuštam Byrsu i odlučujem pronaći kutak Kartage samo za sebe. To ne bi trebalo biti teško jer Kartaga je velika i mora postojati neki dio gdje nema tih horda s MSC ordenima.
Nisam trebao tražiti puno. Petnaestak minuta kasnije u rimskom kazalištu uživam u miru. Istina je da su se Tunižani malo zaigrali prilikom obnove i kazalište izgleda poprilično moderno, ali još uvijek se može dobiti pozitivan dojam. U miru. Sam samcat. Sjedim na kamenim stolicama na kojima su prije dvije tisuće godina sjedili Rimljani.
Jedan par individualaca i šačica čuvara (čitaj, samoprozvanih vodiča) jedino su mi društvo u obližnjim rimskim vilama. Ni ovdje kruzeraši i paket-aranžmanci ne dolaze. I ovo mi postaje vjerovatno najdraže mjesto u cijeloj Kartagi. Gazim odlično sačuvanom rimskom cestom, ulazim u stare vile, od kojih neke imaju in-situ mozaike. Moram zaključiti da su mozaici u Kartagi najbolje što se očuvalo do danas od grada. A ovdje na podu rimskih vila mozaici pokazuju ptice, paunove, ali i neke životinje nalik na jelene. Doimaju se kao da su ih jučer ovdje postavili Rimljani.
Kako su Antoninove terme pod opsadom istočnoeuropskih paket-aranžmanaca, brzo ih napušam u potrazi za nekim drugim mirnim kutkom. I nalazim ga u staroj feničkoj luci koja i dan danas ima kružni oblik s otočićem u sredini koji je povezan nasipom s kopnom. Kružni kopneni dio bio je za ratnu flotu i mogao je primiti čak dvjestodvadeset brodica. Središnji otočić, također u kružnom obliku, bio je namijenjen trgovačkoj floti. Ova kartaška luka s obližnjim skladištima prostirala se na sedam hektara. Ovo je bio centar kartaške moći. Za narod koji je gotovo sve polagao u svoju flotu, bilo trgovačku, bilo ratnu, luka je bila ono najvažnije. Danas se ukrug oko nekadašnje luke nalaze vile bogataša, uz obalu privezani čamci, jedan srednjovječni Tunižanin iskušava sreću u ribarenju. Ne vidim da mu baš polazi iz ruke.
"Bonjour monseiur. Vidi, rimski novčić. Autentique!", prenuo me glas. Okrenem se. Starčić mi nudi dva rimska novčića za par dinara. Odmahujem rukom. Sigurno su kopije. Ovakve ponude su česte na rimskim lokalitetima. Jer da su pravi, sigurno ne bi tražio samo par dinara. Starčić odlazi i koju minutu kasnije vidim ga ponovno ispružene ruke pred parom turista koji su se upravo spustili u luku.
Od Kartage zaista nije ostalo puno, ali ono malo je tako razbacano da je ipak potrebno par sati. Posljednji u nizu i najudaljeniji je svetište Topheta. 'Tophet' na hebrejskom znači mjesto gdje gori, vezano za činjenicu da je ovo svetište posvećeno feničkim bogovima Baal Hammonu i Tanitu bilo mjesto žrtvovanja male djece koja su se bacala u vatru. Svaka od oko dvadesettisuća stela označava mjesto s urnom žrtovane djece.
"Imaš djece?", pita me čuvar svetišta. Odmahujem glavom.
"Ja imam dvoje. U ono vrijeme trebao bih žrtvovati.", nastavlja. Pokušavam ga se otarasiti i sam u miru prošetati lokalitetom. Baš kada sam pomislio da sam u tome uspio, ponovno iskače iza ugla. Pokazuje mi rukom da ga pratim. Iza jedne od stela izvlači plastičnu vrećicu, a iz nje glavu nekog rimskog kipa, razbijenu posudicu za parfem te dio rimskog reljefa.
"Autentique! Very cheap! You buy!", i nudi mi da ih bolje pogledam. Iako su namjerno zaprašnjeni, odmah se vidi da su kopije. Ne moraš biti ekspert da to primijetiš. Naravno, sada taj čuvar već ima i nezaposlenu ženu i petero djece.

Sunce je visoko na nebu. Podne je upravo prošlo. Vrućina se podigla. Negdje smo na oko tridesetipet Celzijaca. Neka me netko podsjeti što ja, koji nikako ne voli vrućinu, ponovno radim u jednoj prevrućoj zemlji! Prigradski vlak je još smrdljiviji i zagušljiviji. Sunce brzo užari te limene kutije. Nekolicina mladih Tunižana u vožnji drži ulazna vrata otvorena ne bi li malo zraka ušlo u vagon. Ne pomaže previše jer vlak svako malo staje. Ventilatori na stropu vagona uglavnom ne rade. Od tri-četiri u vagonu, radi samo jedan. Ostali ili stoje nepomično ili na mjestima gdje bi trebali stajati nepomično, samo vire žice.
Posljednja stanica prigradskog vlaka je 'Tunis Marine', u pragu Ville Nouvelle ili Novoga grada kojeg su tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća izgradili kolonijalni gospodari Tunisa - Francuzi. Glavna avenija Novoga grada nosi ime Habiba Bourgibe, prvog predsjednika neovisnog Tunisa. Aveniju krasi kolonijalne građevine s balkonima od ljevanog željeza koje podsjećaju na jug Francuske. Tu su i cvjećarnice, potom kafići i restorani s terasama. Ovo bi mogla biti Francuska. Na aveniji, točno nasuprot katoličke katedrale, je i francusko veleposlanstvo. Ograđeno bodljikavom žicom. I pod budnim okom vojske i policije. U jednom francuskom časopisu nedavno su objavljene karikature proroka Muhameda. Francuska je podigla osiguranje u svojim ambasadama na viši stupanj. Iako je Tunis relativno miran, bolje je biti na oprezu. Osjeća se napetost. Pogled na bodljikavu žicu, vojsku i policiju u meni izaziva nelagodu.
"Musee du Bardo!", kažem taksistu kojeg sam upravo zaustavio pred katedralom. On odmah po gasu, a katedrala i francusko veleposlanstvo brzo su se izgubili. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako su tuniški taksisti luđaci. Dobro, u usporedbi sa svojim kolegama u primjerice Egiptu ili Maroku, nisu toliko loši. Ali kada ti srce par puta stane u desetak minuta jer se tvoj taksist skoro zaletio u trokolicu, drugi taksist u njega, a usput skoro pokupio i par pješaka koji su se poput gazela odjedanput pojavili odnikud, onda tu ipak nešto ne štima. Za razliku od svojih kolega u drugim arapskim zemljama, ne deru toliko po trubama, ne voze u krivom smjeru, ali zato se na ručkici za paljenje žmigavaca skuplja prašina, a gledanje u retrovizor je nepotrebna radnja. Jer neka pazi onaj iza ili pokraj. Kada bolje promotrim, Tunižani i ne voze toliko loše. Prosjek im kvare taksisti koje bi sve odreda trebalo očito poslati natrag u autoškolu. Jedino me čudi kako to da su im auti samo prljavi i eventualno malo ogrebani, ali rijetko ulupljeni?!
"Ovo je Bardo.", pokazuje mi taksist nasred velikog raskršća.
"Musee du Bardo?", pitam ja njega.
"Ne znam. Nikada čuo.", odgovara on meni.
Živjeti u Tunisu, a ne znati gdje je vjerovatno najvažniji muzej u gradu, to je kao da taksistu u Parizu kažeš 'Louvre', a on te onako blijedo pogleda i odmahne rukom. Hvala Alahu da četvrt nosi isto ime kao i muzej jer ovaj u protivnom vjerovatno ni nju ne bi pogodio.
Nije mi trebalo puno da pronađem taj "čuveni" muzej. 'Musee National du Bardo' - piše velikim slovima na ulazu. Evo, još je k tomu i narodni muzej!
Na dva kata Bardoa nalaze se uglavnom mozaici koji su pronađeni po arheološkim lokalitetima Tunisa. Na cipele stavljam zaštitne navlake ne bih li oštetio mozaike jer je po mnogima dozvoljeno hodati. Većina se vrti oko mora što još jednom dokazuje usmjerenost ovdašnjih ljudi prema moru. Od tih malih raznobojnih kockica savršeno razabirem lignje, hobotnice, rakove, školjke, morske zmije, ribe, ali i morske nemani koje potapljaju brodove ili bogove i božice u borbi s njima. Paket-aranžmanci su odavno otišli pa je kraj radnog vremena odlično doba za imati Bardo samo za sebe.
U strahu da bi mi taksist mogao nepronaći centar grada, odlučujem se za tramvaj i spuštam se natrag do Avenije Habiba Bourgibe. Imam nekako dojam da se malo koji stranac vozi u ovim tramvajima. Ja sam opet sam s lokalcima.
Ne zadugo. Jer čim sam zakoračio u medinu, odmah sam naletio na strance. Većina bez ikakvog obzira prema lokalnoj kulturi. Žene u haljinama golih ramena. Druge u toliko kratkim hlačicama da bi se to čak i doma smatralo neprimjerenim. Muškarci u hlačama iznad koljena. Ljuti me ovakvo nepoštovanje tuđe kulture, ali na kraju nije na meni da nešto kažem. Lokalci strancima očito gledaju kroz prste jer posao je jedini važan. A stranci znače posao. Nažalost previše znače posao pa tuniška medina izgleda kao jedna velika 'Made in China' suvenirnica. Lokalna odjeća i obuća u toliko kričavim bojama da sam uvjeren ni da lokalci to ne bi stavili na sebe. Papuče babouche nude se na svakom koraku. Kičasti tanjuri, posude i druga keramika. Magneti za frižider. Plišane deve. Za nekoga kome je Tunis prvi dodir s arapskim svijetom, ova je medina vjerovatno ostvarenje snova. No, teško je usporediva s medinom u marokanskom Fezu ili Marakešu, sirijskom Damasku ili libanonskom Tripoliju. Tuniška medina izgleda presterilno. Nema onih mirisa, boja i zvukova koje bi jedna autentična medina trebala imati. Nema tu lokalnih ljudi koji se mogu vidjeti u svojim radionicama kako marljivo rade. Sve izgleda umjetno. Kao jedna dobro uvježbana scena koja se svakog jutra predstavlja kruzerašima i drugim paket-aranžmancima, a čim ode i posljednji kruzer i posljednji autobus prema tvornicama za odmor, kako velike hotele naziva Michael Palin, svi se odmah uskomešaju i počinju zatvarati i nisi rekao keks, a medina je već prazna. Pročitao sam da u tuniškoj medini živi oko 15,000 ljudi. Da mi je znati gdje su.
Pao je mrak. Svijetla u medini su ugašena. Samo mačke prebiru po smeću koje su trgovci ostavili po zavojitim, uskim uličicama. Oprezno treba koračati. Osim mačaka nema žive duše, a tek je prošlo sedam. Tražim izlaz.

Post je objavljen 17.09.2012. u 23:17 sati.