Razum zna: mjesto do mene prazno je. Tijelo ne zna: okreće se, očekujući zagrljaj, ugnijezdilo bi se na ruku, ispod pazuha, dotaknulo nosom vrat, smjestilo na svoje mjesto. I kad udari u prazan prostor, umjesto da se raširi i caruje u veličini, skupi se ranjeno, i cvili u nutrini.
U nemirnom istrzanom snu isprekidanog daha, osjećam druga strana kreveta kao bezdan zjapi, ispružim li ruku, pomaknem li se malo, progutat će me taj ponor, past ću u tamu razorne boli, razletjet ću se i sumnjam da ću se ikad više skupit. Grčim se, privlačim koljena bradi, okrećem leđa prostoru gdje više nikog nema.
Miris je još dugo tu, iako je posteljina kupljena nova, sve oprano i prozračeno više puta, prošli su dani, tjedni pa i mjeseci. Mijenjam madrace, mirišu na tvornicu, ukočeni, ne ulegnuti, ležim na njima kao na operacijskom stolu, a misli kao skalpeli pomahnitali, zarezuju dušu duboko nepravilnim rezovima.
U nemoći i bijesu kupujem novi krevet, naivno misleći, sad će doći san okrepljujući, protegnut ću se u cijeloj dužini, širini, osjećajući samo sebe i svoj miris, opet ću biti samo ja, mirna i opuštena, no već prve noći zgrčenih udova nosnice se rašire prepoznajući miris tijela koje više ne spava u zajedničkoj postelji.
I shvatim to iz mene izlazi sve ono što smo bili zajedno, spavala gdje god mu drago, dugo će tijelu trebat da postane jedno, predugo smo bili stopljeni, ma što god razum razumio, druga strana kreveta svoju memoriju ima.
Post je objavljen 04.10.2012. u 17:03 sati.