(1990.)
zar baš svi odlaze od mene
sve djevojke i prijatelji
kurve i dušmani
godine
cijeli sam svijet već izgubio
a i dalje čekam i riskiram
gledam mlada tijela jeftinih djevojaka
gledam svijet koji se čini drugačijim
iza očiju nade tražim pitanja
tražim bljesak svjetla u obzorju svitanja
pokušavam ali ne ide
isuviše sam lijen da bih mogao poći
krenuti ka suncu ili slijediti dugu
zemlja puca podamnom
nebo je otvoreno i čeka me
promrzli starci smiju mi se na ulici
i ja ću poput njih ostati sam
jednoga dana kad pokušam napraviti račun
kad naplatim dugove za svoju krv
zašto se lagati kad umrjet ću sam
a do tad ću živjeti s ovom trulom dušom
krast ću snove njihovim vlasnicima
razbijat ću sve što ću moći
prestizat ću svjetla u mraku
živjet ću do ruba noći
a onda ću krenuti ka zori
vratiti se tuzi i pitanju
zar sve dobro se gubi?
traje sve dok mi se ne približi
i baš kad pružim ruku sve nestane
svi trenuci koje poželim, i sve ljubavi
kao da nisam prisutan u stvarnosti
sve prolazi kraj i kroz mene
ništa ne ostaje sem bola i dosade
i kao da se gledam u ogledalu
i sjenke oko mene nestaju
više nisam onaj koji sam bio
ta slika me tjera na plač
a iza u odsjaju prozora
rub noći me zove na novo ludilo
ali kuda krenuti kad znam
što god da bude
gdje god da budem
bit ću i ostat ću sam
kao što i ovaj svijet je sam
i ovaj svemir je sam
i moja samoća
sve kao da klizi niz ledenjake
sve kao da ostaje prazno nakon svih prevara
kao da propada u ponor
u koji i ja ću pasti sa ruba noći
Post je objavljen 01.10.2012. u 10:38 sati.