Marketing
Pilanje i pilarsko prigovaranje
Prije 4 mjeseca sam Plavuši obećao da ću napisati post o plutenom čepu. Do tog je došlo prilikom redovite runde prigovaranja zbog moje spisateljske apstinencije, na jednoj totalno random kavi prilikom njenog rijetkog ukazanja u rodnoj selendri, pri čemu me još obavjestila i da je upisala drugi faks, definitivno ostaje na moru, udaje se za godinu dana (čime naš pakt o braku nakon 30. pada u vodu, na opću žalost moje sestre koja je i dalje uvjerena da smo poskrivečki hodali godinama), te posjeduje prvi u planiranom nizu štandova s pomfrijem – sve to otprilike po tom kronološkom i vrijednosnom redu. Na spiku o plutenom čepu sam pristao više radi postavljenog izazova, koji to nije ni bio obzirom da smo oboje svjesni mojeg iznimnog talenta, da bi ju potom odbacio kao munjenu (ideju, ne Plavušu), s čime se ona (Plavuša, ne ideja) najvjerojatnije pasivno složila. Da mi je bilo tko drugi nešto rekao u vezi neaktivnosti, ne bi niš rekao...
No pluto je drvo, jel tako - tako je. U maniri vica o Ivici i objašnjavanju leptira preko slijetanja na medu, umjesto čepa spomenut ću piljenje drva kod babe. Dakako, kao i u većini mojih pričica, ovaj naizgled jednostavan i rutniski sezonski posao ima par twisteva. Naime, baka ima pomalo O-K poremećaj kada se radi o količini drva za ogrijev, pa, u inače pozamašnoj garaži, uz malu stalažu, kosilicu, nešto kuruze i dva bicikla, ostatak prostora zauzimaju nepregledni redovi nevjerojatno pedantno složenih, uredno pocijepanih drva, rezultat uglavnom majčine ustrajnosti u dovoženju tački i mojih par O-K poremećaja vezanih uz statiku i simetriju; uz to, ispred kapije se uglavnom nalazi još i dvoznamenkasti broj metara neispiljenih drva - ono, za svaki slučaj, nikad ne znaš, treba moć preživit i nuklearnu zimu i par ledenih doba sinko, jel znaš ti kak je teško za drugog rata bilo, ej! Fala bogu drva i trajnog mlijeka joj nikad neće zafaliti.
Da stvar bude zanimljivija, prije par mjeseci, prilikom nadobudne i godinama života neprimjerene avanture branja višanja za plac, spomenuto drvo crvenih plodova iz roda ruža se odlučilo osvetiti baki za desetljeća sustavnog drvocida i žrtvovalo je granu na kojoj je stajala ne bi li joj slomilo pokoju kost i poslalo ju u bolnicu na 2 mjeseca, pa smo umjesto aktivne cjepačice i autorice popratnih radova poput donošenja majstoru rakije i nama kave i napolitanki, dobili komentatoricu koja se svaki put u krivom trenutku brzinom 0.5 km/h pokušava maknuti s puta, što joj hodalica uglavnom ne dozvoljava. Uz mene i nju, tu je neizostavna i u bitnoj ulozi moja majka, koja pokušava oboriti svjetski rekord u broju svari koje mora napraviti u istoj jedinici vremena, stoga je svaki letimični pogled u generalnom smjeru njenog kretanja otkrivao drugu radnju, ostavivši me pomalo zadivljenim dok sam kontemplirao o istovremenosti hranjenja mačaka, vješanja veša, kuhanja kave, pomaganja baki niz stepenice i traženja meni radne odjeće i tenisica, koje sam ne bi našao ni da mi mašu pertlama ispred nosa, a sve to predebelo prije 8 ujutro za moj ukus. Pilar nam je stariji lik sa prosjedom bradicom koji škilji, rekao bi da je stariji Japanac sa neprirodno velikim šakama i blagim tourettovim sindromom, koji se aktivira izgleda uglavnom prilikom jutarnjeg ćaskanja o dnevnoj politici. Sljedeća četiri sata su drva, uz nesnosan zvuk pile i smrad ispušnih plinova kultne dvotaktne jurilice poznate kao banzek.
Ali ne bilo kakva drva!
Baka je, naime, opet uštedila... Drva koja su nas dočekala su bila redom
1. neravne klade mladog drveća s kojim smo se ja i stari borili čitavo proljeće u velikoj „Bitci za ogradu“ (svaka sličnost sa istoimenom bitkom iz Gospodara prstenova je itekako namjerna), gdje smo, naoružani samo smrknutim pogledima, smiješnom sjekiricom i tupom pilom, odbili najezdu zlog mladog gloga i drugih nenarodnih vrsta drveta sitnog korijena koji su prijetili suverenosti uskog pojasa trave do vanjske ograde po kojem inače štrumfaju kokoši u dnevnom obilasku.
2. otpiljci vanjskih dijelova trupaca iz pilane, duljine 4-6 metara, koje je lako cijepat, teško pilit i nemoguće izvuć s hrpe.
3. još takvih otpiljaka.
Ostala tri dana su cijepanje. Zahvalivši majstoru, koji po bakinoj kategorizaciji spada u sam vrh svog zanata (pro: jeftin, brz, oće ispilit kvrgu; kontra: pojede za trojcu, popije politru rakije umjesto vode, iako je potonje sve manje loša stavka jer je kotao prošao amortizaciju, jabuka ima milijarda, a kubik vode je sve skuplji, neće to na dobro izać, joj, joj, što će jadna baka...), krenuo sam u izazivanje bolnih leđa uz mahanje sjekirom uokolo, što je na svu sreću završilo bez ozljeda. Trajnih. I svi prsti su na broju, što ću prozvati osobnom pobjedom. Iscjepana i složena drva su na kraju izgledala impresivno i jedini komentar koji mi je pao na pamet je da ako se pakao ikad smrzne, baka će to sredit, uz naknadu dakako.
E bako bako... Promotrio sam joj ograničeno zadovoljstvo na licu dok je gledala oku zbilja ugodan rezultat našeg rada i nisam se osjećao najbolje. Žena je proživila svjetski rat, čuvanje ovaca i nošenje vode kilometrima po visoravnima i hladnoćama paraleno s najranijim razredima osnovne škole, bose noge i gola leđa u familiji sa njih ko zna kolko, uspjela se dokopat neke srednje, udala se u grad, pa se riješila muža koji je pio i tukao ju, pa radeći dva posla u sred najgoreg socijalizma uštedila i napravila kuću (ručno, s 2-3 majstora, btw.), malu kuću, garažu i prateće objekte, preko ruku prevalila stotine hektara zemlje s debelo prekratkim štijačama, odgojila moju staru, sama, onak usput, pa preživila još jedan rat, srčani, operaciju obije ruke, zatajenje bubrega, slomljenu bedrenu kost i evo je na proljeće ponovno u polju provodila cijele dane, te nešto malo podučavala mene i starog kako bez žrtava i uz najmanji utrošak energije srušit drvo – i bio je dovoljan jedan pad sa 3 metra da ju pretvori u posve nemoćnu staricu koja je prisiljena tražiti pomoć pri radnjama poput obuvanja cipela. Naravno, godine su tu i nesreće se događaju, sve skupa je i bolje završilo nego smo se nadali isprva, ali ovakve situacije imaju neugodnu tendenciju poticanja na razmišljanje, koje me odvelo predaleko, kao što je to sa mnom i običaj.
Postoje određene stvari koje su neumoljive, a starenje je definitivno jedna od njih. Kad slušam priče s kraja šezdesetih, kada su starci već išli u školu, a bake i djedovi bili u najproduktivnijim godinama, čine mi se pradavne i vrlo strane, no osvrt na godinu koja stoji na kalendaru probudi neke osnove matematike i dovede do zaključka da sam ja trenutno na kraju tih šezdesetih i da će „pradavna 2012.“ zvučati jednako strano djeci koja će biti već neka sljedeća verzija familijskih gena, što je, gledajući nevjerojatnu brzinu kojom nećakinja raste (sad već viri iznad stola, broji do 8 sa par rupa i zna pritiskom na space pokrenuti crtić na Youtubeu), vjerojatno tu, iza ugla. Uskoro ću navršiti istu godinu u kojoj su me starci prvi put odveli u vrtić, a meni se čini kao da sam prekjučer otišao iz srednje... I imam neobičan combo osjećaja koji to prate, unaprijed me strah žaljenja za propuštenim vremenom za koje znam da će doći, jer sam potrošio puno vremena na ništa specijalno. Dakako, vremena još teoretski imam za sve, no pošto sam na dnu svoje redovite depresijske amplitude, nisam poseban optimist, a nemam ni posebnog razloga biti. Prijatelji se žene, putuju svijetom, počinju karijere, a ja pišem o piljenju drva kod babe. Faaaantastično. Ako ništa, bar ću ispast u pravu prilikom svih onih „intervention“ razgovora sa bliskim osobama, kada sam argumentirao da nekad stvari ne budu bolje i da sam generalno izgubljen slučaj, što će vjerojatno zvučati malkoc jadno kad im to spomenem dok me ostavljaju iza sebe u prašini, al jbg., male stvari čovjeka vesele, ne...
Niš, još jedna sviječica na torti, pa da i to obavim. Ovaj put mislim da se neću ni pretvarati da slavim išta, makar sam se lani predomislio baš zbog bakinog rođendana, koji je dva dana prije mog, rekavši nešto u stilu „e ak može ona...“. E pa ja nemrem. U zadnje vrijeme mi i tak prolaze samo pogrešni potezi, pa ću se truditi da ih ne povučem... osim ako je i nepovlačenje poteza pogrešan potez, u kom slučaju a u kurac i životu i logici i semantici i svemu! Ne treba mi još 50 godina toga...
A ono, možda počnem svirat bluz il tak neš. Primam donacije za gitaru, moja je ošla na bubanj još prije pol godine... Ono, kad ne ide, onda ne ide ništa. Osim drva, drva uvijek idu, bar kod moje bake...
Post je objavljen 29.09.2012. u 02:23 sati.