Marketing
JESEN
Neprimjetno se dovukla jesen. Gotovo kao olakšanje nakon neobično vrućega ljeta. Ja nemam neki poseban razlog niti da joj se veselim niti ne.
Nekada se jesam veselila jeseni, bila je moje omiljeno godišnje doba… još uvijek je tako, ali u mene se uvlači neka sjeta i strah. Ljudi su zabrinuti… svi govore kako će biti teško preživjeti jesen i zimu… kako neće biti hrane, kako će sve biti skupo, zima da će biti extremno hladna. Ljudi se boje skupoće, gladi...
No, čini mi se kako su većina smetnuli sa uma da je 2012. godina, još samo par mjeseci do zlokobnoga datuma. Mnogi će mi se smijati sada, ali mene nije sram reći da me je strah.
Više od neke iznenadne prirodne globalne katastrofe, bojim se nuklearnoga ili biološkoga rata. Na Istoku se stalno zvecka oružjem… potiče se vjerska netrpeljivost… kao da se priziva rat, kao da se traži povod za njegov početak. Vijesti o gomilanju oružja nižu se iz dana u dan, ali kao da ne izazivaju neku pretjeranu zabrinutost. Ljudi su već oguglali na takve vijesti ili rješavaju neke trenutno goruće egzistencijalne probleme.
U mene se opet uvlači depresija, vraća se nesanica. Opet će noći postati duge...
Možda se pitate gdje sam bila danas. U šumi. Pobrala sam lješnjake ispod jedne lijeske. Ja ih ne jedem, ne smijem, ali ovi moji, svi bi jeli, ali su lijeni to pobirati. Meni je žao da propadnu. Joj, a tako sam bolesna... još sam se cijela izgrebla. Baš dok sam čučala ispod te lijeske, mislila sam si: Što mi je to trebalo! Ali eto, želim da me ovi moji doma vole!
Lješnjaci
Post je objavljen 20.09.2012. u 21:05 sati.