Uvijek sam se pitao jesam li ja pravaš il sam zalutao na tu političku scenu! Mnogi intelektualci i ljudi koji su bili pravaški lideri gvorili su mi "da sam ja pravi pravaš"! Govorili su da nas nema puno i da smo rijetki ko bijeli vukovi i da desničarenje nije izvorno pravaštvo. Govorili su oni a ja upijao i izgrađivao se godinama čitajući literaturu koju je teško pronaći. Izvorno pravaštvo se prenosi s koljena na koljeno i na razne se načine tumaći i svak ima svoj stil ali ono nije fobistično prema nićemu i nikome. Voljeti svoje ne znaći da se mora mrziti tuđe.
Nije pravaštvo, kako obično nazivamo ideologiju hrvatskoga nacionalizma što su ju u drugoj polovici XIX. stoljeća oblikovali i kanonizirali dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik, neka okamenjena misao niti skup citata koje bi sljedbenici te ideologije mogli zgodimice potezati, pa iz toga izvlačiti tobožnje pravo na jedino autentično tumačenje i zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa. Jer, sva povijest pravaštva pokazuje njegovu slojevitost, razvitak i duhovno bogatstvo koje je, nema sumnje, uvelike pridonijelo cijepanju pravaških stranaka, nastanku bezbrojnih frakcija i neuspjelih pokušaja. No, uvijek je pravaštvo značilo misao slobode, osobne odgovornosti i kulturne odnosno vjerske snošljivosti i napretka.
Kad bi neka od grupacija koja je izvorno koketirala s pravaštvom izgubila ta obilježja, sama bi sebe izopćila iz pravaškoga misaonoga kruga. Ona bi prestajala biti pravaškom, unatoč tomu što se i dalje htjela zaogrtati tim imenom, svjesna njegove magnetske snage.
Upravo zbog te svoje otvorenosti i slobodarskoga duha, pravaštvo je pod svoj barjak uvijek privlačilo literarne i uopće kulturne prvake; upravo zbog svoje vjersko-kulturne snošljivosti pravaška je ideologija mogla hrvatskoj nacionalnoj misli privući nekatolike odnosno muslimane, pravoslavne i židove.
Bilo je u našoj povijesti puno stranaca koji su se drage volje odricali duhovne baštine u kojoj su se rodili, prigrljujući bez rezerve zemlju u kojoj žive, ali su praktično samo oni koji su k nama dolazili kroz pravaška vrata, postajali hrvatskim rodoljubima. Većina onih drugih bludila je po jugoslavenskim, sveslavenskim, kozmopolitskim stazama. Dok su prvi postajali prvoborcima hrvatskih težnja, drugi su se nerijetko pretvarali u janjičare naše slobode.
I uoči Drugoga svjetskoga rata i u njemu, svatko tko je htio mogao je – a može i danas, ako hoće – posve jasno vidjeti razliku između onih koji su odrasli i sazreli u pravaškom okruženju, i onih koji su kao skorojevići i laktaši pristupili nacionalističkom pokretu, vukući za svojim nogama vlastiti ideološki talog koji je u konačnici bacio ljagu na najplemenitija nastojanja čitavoga jednog naraštaja.
Vremena se mijenjaju, ali načela ostaju ista. Zato je i danas, u svoj silnoj i suvišnoj galami oko tobožnjega «neofašističkog» skupa u Zagrebu, potrebno podsjetiti: pravaštvo na desnicu mogu svrstavati samo oni koji su zlonamjerni ili oni koji su posve neupućeni u nepomirljive razlike između pravaštva i ideološkoga konglomerata koji se prividno stapa u jedan tok što ga politolozi nazivaju europskom Novom desnicom.
To, dakako, ne znači da taj skup – ili bilo koji, pa i ideološki suprotstavljeni – valja zabranjivati ili nasiljem priječiti. Ideje se ne mogu suzbiti nasiljem, a upravo oni koji se pozivaju na demokratska načela, morali bi znati, primjerice, za odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lehideux and Isorni v. France.
Nakon što je francuski sud osudio navodne «hvalitelje kolaboracionista», odnosno one koji su u lijepu svjetlu opisivali maršala Pétaina, Europski sud za ljudska prava konstatirao je u presudi od 23. rujna 1998. godine kako takve ideje mogu izazvati kontroverze i uznemiriti pojedine skupine ljudi – pa možda i većinu pučanstva – ali se sloboda izražavanja, zajamčena u okvirima iz čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, ne odnosi samo na općeprihvaćene ideje ili misli koje se smatraju nevažnima i neuvredljivima, nego se odnosi i na misli i ideje koje uznemiruju, šokiraju ili vrijeđaju. To zahtijeva pluralnost društva, snošljivost i otvorenost bez koje nema demokracije.
Drugim riječima, zabrana tobože «neofašističkog» skupa bez ikakve je sumnje politički pogrješna. No, puno je važnije da je ona načelno nedopustiva, pače i skandalozna s demokratskoga gledišta. Ali to ne znači da je pravaštvu mjesto pod kišobranom Nove desnice: kad ga počne tamo tražiti, ono prestaje biti pravaštvom.
Post je objavljen 18.09.2012. u 21:21 sati.