Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kamena-kucica-na-skoju

Marketing

Ja sam Charlie Chaplin

~ Bloger dana ~ Blog.hr ~


Smile - Nat King Cole

... Charles Spencer Chaplin, stariji za desetak godina od prve kino-predstave na svijetu... jedan od pionira Hollywooda, kasnije njegov sudac i izgnanik; jedan od rođenih talenata pantomime, kasnije izvanredni transformator njenih vrijednosti na ekran; jedan od najupornijih protivnika zvučnog filma, kasnije autor dijaloga, koji i danas ostaju nenadmašeni... ličnost s jedne strane tvrdoglava, hirovita, tašta i preosjetljiva, s druge strane moćna i superiorna u svom djelu...
... Chaplinova se djela nameću kao opus genija koji je prije od svih drugih shvatio da veličina i trajnost filma ne ovisi o vanjskom inventaru njegovih senzacija, već o postignutom smislu i unutrašnjoj zrelosti...
... kako prići fenomenu ovog neobičnog umjetnika, koga su priznale mase gledalaca širom svijeta, koji je protiv sebe okrenuo čitav reakcionarni potencijal američkog sistema, koji je do danas ostao pojam o kojem razmišljaju čak i najveći skeptici u pogledu filma i njegove vrijednosti...
... kako u nekoliko rečenica zacrtati...
... život, koji je bijednog i izgladnjelog dječaka kasnije učinio kraljem ekrana...




... Joseph Conrad je pisao nekom prijatelju kako su ga životne okolnosti pretvorile u miša satjeranog u kut, miša koji samo očekuje da bude zgažen. Ovo je dobar prikaz okolnosti u kojima svi mi živimo. Tek ponekom od nas nasmije se sreća, a ja sam bio jedan od takvih.
Prodavao sam novine, radio u tiskari, puhao staklo, izrađivao igračke, pomagao u ordinaciji i još mnogo toga, ali uza sve te sporedne poslove ni ja, kao ni Sydney (brat, op.a.) nikad nisam gubio iz vida svoj konačni cilj: da postanem glumac. I zato sam u slobodnim trenucima ulaštio cipele, iščetkao odijelo, stavio čist ovratnik, i odlazio u Blackmoreovu kazališnu agenciju u Bedfordskoj ulici, iza Stranda. Činio sam to sve dok mi stanje moje odjeće nije onemogućilo daljnje posjete.
Kada sam se prvi put pojavio u agenciji, zatekao sam tamo gomilu besprijekorno odjevenih kazališnih ljudi obaju spolova. Razgovarali su međusobno uz velike geste. Sav prestrašen, stao sam u kutu pokraj izlaza, do bola stidljiv, pokušavajući da prikrijem svoje izlizano odijelo i uništene cipele...
... Osjećao sam se kao Oliver Twist...

... Kad je čuo (misli se na glumca Nat Goodwina, op.a.) da putujem u New York, gdje treba da dovršim jedan film, dao mi je izvrstan savjet... „Ovdje ste postigli značajan uspjeh, i pred vama je sjajna budućnost, ukoliko se budete držali kako treba... u New Yorku budite što dalje od Broadwaya, izbjegavajte oko javnosti. Mnogi uspješni glumci griješe jer žele biti viđeni i obožavani. Međutim, to samo razara iluzije. Svugdje će vas pozivati, ali nemojte prihvaćati te pozive. Odaberite jednog ili dvojicu za prijatelje, i zadovoljite se time da ostale samo zamišljate. Mnogi veliki glumac je pogriješio, odazivajući se svakom pozivu u društvo. Neka vam John Drew posluži kao primjer. Bio je veliki favorit društva, zalazio je u sve kuće, ali su zato ljudi prestali dolaziti na njegove predstave. Htjeli su ga imati u svojim vlastitim salonima. Vi ste osvojili publiku, ali to će potrajati jedino, ako se budete držali što dalje od nje.“...

... Postoji neka vrsta pobratimstva među svima onima koji strastveno teže znanju. I ja sam bio jedan od takvih, ali moji motivi nisu bili sasvim čisti. Htio sam znati mnogo, ali ne iz ljubavi prema nauci, nego zato da bih se mogao braniti u svijetu koji je prezirao neznalice. I zato kad god bih imao vremena, pasao sam oči po antikvarijatima...




... "Obucite se u nešto šaljivo. Nije važno što." Nisam imao pojma što da stavim na sebe. Nije mi se sviđao moj izgled u ulozi novinara. Međutim, idući prema garderobi, dosjetio sam se da obučem neke mlohave hlače i što veće cipele, te da uzmem štap od trske i polucilindar. Htio sam da sve bude u kontradikciji: hlače prevelike, kaput tijesan, malen šešir i goleme cipele. Nisam znao treba li da se predstavim mlađim ili starijim. No sjetivši se da me je Sennet (filmski producent, op.a.) prije nego što smo se upoznali, zamišljao mnogo starijim, dodao sam kratke brkove. Zaključivao sam da će me oni načiniti starijim, a da pri tom ipak neću izgubiti svoj izraz.
O samoj ličnosti nisam imao još nikakve ideje. Ali onog trenutka kad sam se obukao, odjeća i maska navele su me da zamislim i ličnost. Počela mi se ukazivati ta ličnost i prije no što sam stupio na scenu; moj tip je bio rođen...

... „Znate, ovaj je momak veoma raznoličan; on je skitnica, džentlmen, poeta, sanjar i usamljen čovjek koji nikada ne gubi nadu u romansu i avanturu. On će vas navesti na pomisao da je učenjak, muzičar, vojvoda ili igrač pola. Međutim, on nije sposoban za drugo nego da skuplja opuške cigareta, ili da otme djetetu njegovu poslasticu. I, naravno, ako mu se samo ukaže prilika, udarit će neku damu odostraga – ali jedino kad je strašno ljut!“...

... Odjeća koju sam odabrao pomogla mi je da stvorim novi lik... Kad je sve završilo, bilo mi je jasno da sam načinio dobar posao... Tada i na tom mjestu odlučio sam da zadržim ovaj kostim, ma što se dogodilo...

... Ovaj moj lik nije bio blizak Amerikancima, čak ni ja nisam bio s njim prisan, Ali, s tim kostimom, osjećao sam, on je bio stvarnost, živa ličnost. U meni je upalio sve moguće lude ideje, do kojih inače nikad ne bih došao...


... oprostite mojoj malenkosti na iznenadnom upadu i kratkoj smetnji... ali...

. . . . . . . . . . . . . . . i ja sam Čarli Čaplin . . . . . . . . . . . . . . .




... lutalica, sanjar, umjetnik, boem u duši... imitator tek... i zaljubljenik...
...... i ... na frotiru oslikani lik... kao draga uspomena...

... bio sam raspoložen i bezbrižan, dvadesetsedmogodišnjak s basnoslovnim izgledima i prijaznim, prekrasnim svijetom preda mnom. Uskoro ću postati milijunaš – sve je to bilo gotovo ludo. Novac je pritjecao u moje kovčege. Desetine tisuća dolara koje sam primao svaki tjedan pretvarale su se u stotine tisuća. Imao sam četiri stotine tisuća, zatim pet stotina. Nisam to mogao ni zamisliti...

... nema sumnje da slavni ljudi žive u jednom posebnom svijetu; kad bih susretao ljude njihova bi se lica ozarila. Iako sam bio parveni, moji su stavovi ozbiljno razmatrani. Slučajni poznanici živo su željeli da mi postanu najsrdačniji prijatelji i da dijele moje probleme kao da su mi rod. Sve mi je to laskalo, ali moja narav nije podnosila takvu prisnost. Ja volim prijatelje kao i muziku – onda kada sam dobro raspoložen. Tu sam slobodu zadržao uz cijenu povremene osamljenosti...

... usamljenost je odbojna. Ona nosi neku atmosferu tuge, nemoć da privuče i zainteresira: pomalo se čovjek i stidi. Ali u većem ili manjem stupnju, ona je svojstvena svakome. Moja je usamljenost bila jalova, jer sam inače imao sve što je bilo potrebno da steknem prijatelje. Bio sam mlad, bogat i slavan, ali svejedno sam lutao New Yorkom sam i neraspoložen. Sjećam se susreta sa Josie Collins, muzičkom zvijezdom iz Engleske, koja je iznenada naletjela na mene na Petoj Aveniji. Prijazno mi se obratila: „Što radite tako sami?“ Osjećao sam kao da sam zatečen u nekom prijestupu. Nasmijao sam se i rekao da upravo krećem na sastanak s prijateljima. Volio bih da sam joj rekao istinu – da sam osamljen i da bih rado bio s njom – ali me spriječila moja stidljivost...




... Pitali su me kako dolazim do ideje za filmove, ali i dan-danas ne bih mogao dati zadovoljavajući odgovor. Nakon mnogo godina otkrio sam da intenzivna želja rađa idejama; želeći neprekidno, duh postaje stražarnica odakle se mogu zapaziti događaji koji će uzbuditi maštu – muzika ili zalaz sunca mogu dovesti do neke ideje.
Rekao bih ovako: odaberite neki predmet koji će vas poticati, obrađujte ga i udubite se u nj; ako ga ne možete dalje razvijati, odbacite ga i odaberite drugi. Eliminacija iz akumulacije – to je postupak kojim ćete pronaći ono što vam treba.

Kako se, dakle, dolazi do ideje? Upornošću, do same točke ludila. Mora se podnositi strahovanja i suzdržavati entuzijazam dugo vremena. Možda je jednima to lakše nego drugima, ali ja sumnjam u to.
Naravno, svaki će nadobudni komičar proći kroz fazu filozofskog generaliziranja o komediji. „Element iznenađenja i napetosti“ bila ja fraza koju se svaki drugi dan moglo čuti kod Keystonea.

Neću ni pokušati da ronim u dubine psihoanalize, kako bih objasnio postupke čovjeka, jer oni su neobjašnjivi kao i sam život. Više nego iz seksa ili iz mladenačkih aberacija, vjerujem da većina naših prisilnih postupaka potiče iz atavističkih poriva. U svakom slučaju, nisu mi bile potrebne knjige, kako bih shvatio da su teme života sukob i patnja. Sve moje šale instinktivno su počivale na tome saznanju. Moj način izazivanja šaljivog zapleta bio je jednostavan. Sastojao se u tome da nekoga dovodim u teškoće, a onda ga izbavim iz njih.

Ali humor je različit, i mnogo suptilniji. Analizirao ga je Max Eastman u svojoj knjizi „Smisao humora“. On zaključuje da humor potječe iz bolnog nestašluka. On piše da je homo sapiens mazohist, koji uživa u bolu na mnogo načina, a mnoštvo da voli patiti za drugoga – poput djece kad se igraju Indijanaca; dijete uživa kad je u igri ustrijeljeno, i kad prolazi kroz sve muke smrti.
Slažem se s time. No to je više analiza drame nego analiza humora, mada je to gotovo isto. Ipak, moja predođžba humora je ponešto različita: mi ga zapažamo kao malo odstupanje od onog što bi trebalo da bude normalan postupak. Drugim riječima, ono što je racionalno, kroz humor vidimo kao iracionalno, a ono što izgleda važno, čini nam se tad nevažno. Humor jača naš smisao za samoodržanjem i podržava nam duhovno zdravlje. Humor nam pomaže da prevalimo mijene života. On oživljuje osjećaj za proporcije, i uvjerava nas, da iza pretjerane ozbiljnosti proviruje apsurdno.

Evo primjera: na pogrebu, svi prijatelji i srodnici okupljeni su oko kovčega u nijemom bolu; jedan koji je zakasnio ulazi upravo u trenutku kada počinje služba. Žureći se, na prstima dolazi do sjedala, na kome je jedan od prisutnih već ostavio šešir. Sav u žurbi, pridošlica ne primjećuje šešir i sjeda na njega, a zatim, uz izraz nijemog bola, vraća zgnječeni šešir vlasniku, koji ga uzima mrtvo bijesan, slušajući i dalje službu. U tome trenutku ozbiljno postaje smiješno.




... „Moderna vremena“ pokazuju čovječuljka potpuno ugroženog u carstvu podivljalih mašina, simbola neljudskog aparata, koji izmiče ljudskoj kontroli i vrijednosti. Stravična vizija krize kapitalizma iz tridesetih godina, taj film na čisto misaonom planu anticipira apsurdnu sliku postvarenog, mehanicističkog društva u kojem je čovjek suvišan, njegova misao i intimni osjećaji opasni i nepotrebni. Čudni, bezbrižno bolni pokreti, kojima Charlot nakon svakog neuspjeha nestaje u sivoj daljini ceste – kao da govore o dobroti, koja ostaje samo ideja, tek fikcija nestvarnog karaktera i želje.

Žao mi je, ali ja neću da postanem imperator. To nije moj posao. Ne želim vladati ili biti osvajač. Htio bih pomoći svakome, koliko god je to moguće. Židovima, nežidovima, crnim i bijelim ljudima.
Svi želimo pomoći jedan drugome. Takva je ljudska priroda. Htjeli bi smo živjeti u međusobnoj sreći - a ne bijedi. Ne bismo htjeli mrziti ili prezirati jedan drugoga. A dobra zemlja je bogata i može snabdjeti sve nas.
Život bi mogao biti slobodan i lijep, ali mi smo izgubili put. Pohlepa je otrovala ljudske duše - postavila u svijetu barikade mržnje - satjerala nas u bijedu i krvoproliće. Ostvarili smo brzine ali smo utamničili sami sebe. Strojevi koji stvaraju obilje ostavili su nas u nuždi. Znanje nas je učinilo ciničnim, razbor krutim i neljubaznim. Mi suviše mislimo a premalo osjećamo. Nisu nam toliko potrebni strojevi koliko čovjekoljublje. Bez tih vrednota život će se pretvoriti u nasilje i sve će biti izgubljeno.
Aeroplan i radio približili su nas jednog drugome. I sama priroda ovih stvari vapi za dobrotom u čovjeku - za univerzalnim bratstvom - za jedinstvom svih nas. U ovom trenutku moj glas dopire do milijuna diljem svijeta - do milijuna očajnih ljudi, žena i male dječice - žrtava sistema koji navodi čovjeka da muči i utamničuje nevin narod. Onima koji me mogu čuti, ja kažem: "Ne očajavajte." Bijeda koja se nadnijela na nas samo je uminuće pohlepe - mržnje ljudi koji se plaše ljudskog napretka. Mržnja ljudska će proći, i diktatori će umrijeti, i sila koju su oduzeli narodu, vratit će mu se. Ljudi će umirati, ali će sloboda biti neumrla.


Charlie Chaplinov govor u filmu "Veliki diktator"


Vojnici! Ne pokoravajte se nasilnicima - koji vas preziru - koji vas porobljavaju - koji vam propisuju vaše živote - govore vam što da radite - što da mislite i što da osjećate! Oni vas muče vježbama - loše vas hrane - postupaju s vama kao sa stokom i upotrebljavaju vas za topovsku hranu. Ne pokoravajte se tim neprirodnim ljudima - strojevima od ljudi koji imaju strojeve na mjestu mozga i strojeve na mjestu srca! Vi niste strojevi! Vi ste ljudi! S ljudskom ljubavlju u vašim srcima! Odbacite mržnju! Samo nevoljeni mrze - nevoljeni i neprirodni!
Vojnici! Ne borite se za ropstvo! Borite se za slobodu! U sedamnaestom poglavlju svetoga Luke stoji napisano da je Kraljevstvo Božje u samom čovjeku - ne u jednom čovjeku ili u skupini ljudi, nego u svim ljudima! U vama! Vi, narod, vi imate snagu - snagu da stvarate strojeve. Snagu da stvarate sreću! Vi, narod, sposobni ste da učinite život slobodnim i lijepim - da život učinite čudesnom pustolovinom. I zato - u ime demokracije - poslužimo se tom snagom - ujedinimo se! Borimo se za novi svijet - za častan svijet koji će ljudima omogućiti rad, koji će mladosti dati budućnost, a starcima sigurnost.
Obečavajući sve to, nasilnici su se uspeli na vlast. Ali oni lažu! Oni ne ispunjavaju to obećanje. I nikada neće! Diktatori daju sebi slobodu, ali porobljavaju narod. Krenimo sada u borbu da oslobodimo svijet - da uklonimo pregrade među narodima - da odstranimo pohlepu, mržnju i netoleranciju. Pođimo u borbu za svijet razuma - svijet u kojem će nas znanost i napredak voditi sreći svih nas. Vojnici, u ime demokracije, ujedinimo se!

/Završni govor iz filma "Veliki diktator" snimljenog 1940.g./

... Shvaćam da su mi vrijeme i okolnosti išle u prilog. Svijet me je milovao, volio me i mrzio. Ipak, dao mi je sve najbolje, a malo od onog najlošijeg. Bez obzira na moje tegobe, vjerujem da dobra i loša sreća plutaju nošene slučajem, poput oblaka. Znajući to, neugodni događaji nikad me previše ne pogađaju, a ugodni me prijatno iznenađuju. Nemam nikakvog naputka za život, ni filozofije - bili mi pametni ili priglupi, svi se moramo boriti u životu. Ja sam sav nestalan - ponekad me uzrujavaju sitnice, dok će me katastrofe ostaviti indiferentnim...

... Mislim da bih u ovom trenutku mogao izraziti svoj stav prema svijetu, kakvog ga ja vidim danas. Akumulirani kompleksi modernog života i kinetička invazija dvadesetog stoljeća zarobljavaju pojedinca gigantskim institucijama, koje mu prijete sa svih strana, politikom, naukom i ekonomijom. Mi postajemo žrtve obrade duša, zabrana i dozvola.
Sabili su nas u te kalupe zato što nismo imali dovoljno kulturne pronicavosti. Srljajući slijepo u ružnoću i tjeskobu, izgubili smo smisao za lijepo. Naše životne osjećaje pomutili su profit, nasilje i jednovlašće. Dozvolili smo tim snagama da nas zarobe, bez obzira na prijeteće posljedice.

Znanost, koja nije imala razumnog vodstva i osjećaja odgovornosti, dala je političarima i vojnicima u ruke takva razorna oružja da o njima ovisi sudbina svih živih bića na Zemlji.
To preobilje moći u rukama ljudi čija je moralna odgovornost i intelektualna sposobnost najblaže rečeno nepotpuna, a često i sasvim dvojbena, moglo bi dovesti do rata, koji će istrijebiti sav život na Zemlji. Pa ipak, i dalje srljamo naprijed.

Jednom mi je prilikom rekao dr. Oppenheimer: "Čovjeka tjera potreba za saznanjem". Sve je to lijepo - ali često ne vodimo računa o posljedicama. Doktor se s time složio. Neki su učenjaci poput religioznih fanatika. Oni hitaju naprijed, uvjereni da sva njihova otkrića uvijek služe dobru, te da je njihov credo saznavanja doista moralan.

Čovjek je životinja, kod koje je instinkt samoodržanja primaran; stoga se kod njega prvo razvila dosjetljivost, a tek potom duševnost. Zato je razvitak znanosti daleko odmakao razvitku etičkog u čovjeku.



Kada sam zaista počeo voljeti sebe - Charlie Chaplin

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

... od mene samo kratko pojašnjenje... izvora, ideje, nadahnuća, motiva... odavno već zametnutih u glavi, al' eto... nikako da se odlučim... i potrudim... i ukomponiram to nekako... onako po svom guštu...
... što se tiče ideje, nadahnuća, motiva... oni su u korijenima skriveni... kužite već...
... sam izvor je knjiga, bolje rečeno, autobiografija slavnog komičara: Charles Chaplin "Moj život" - naslov izvornika: "My autobiography" iz 1964.g.
... a izbor citata i priloga... pa copy... pa paste... pa crop... pa opet copy-paste... pa predugo je... pa skrati... pa izbaci nešto... pa vrati... pa... pa... pa... pa... mah...




Post je objavljen 16.09.2012. u 00:20 sati.