Golemi oleat Severina Majkus Oktobarsko sudjenje ili De Leon Okrivljuje Lenjina, sticanjem prilika, pretvara se primarno u subjekt vise ideolosko-politickih pojasnjenja nego li likovnih kvalifikacijskih tumacenja. Naravno, umjetnicki slikarski substrat iskoristen je kao nadgradna metodologija poruke koju umjetnik, svojim i sebi svojstevenim sredstvima izrazavanja, omedjuje ,zatvara i propagira. Slika (1.5x2m),u biti je fantazmagoricna tranpozicija prototipa cesto oslikavane sakralne teme Posljednje vecere. U ovoj fazi uglavnom finalizirana (vidjeh ih nekoliko), sto ne znaci da je apsolutno dogotovljena. Nakon dvadeset godina opsesivne preokupacije temom i nacinom njene razrade moze se lako dogoditi jedna nova varijanta ilivarijacija u bitnom uzletu, ili cak regresu od momentalno dostignute vizualizacije likovnih i sadrzajnih komponenti homogenizirane cjeline.:
Tematika je idejno politicka u autorovoj vehementnoj viziji osobnih i osobenih promisljanja. Apsolutno netipican i neuobicajen opus poznatog istarskog pejsaziste s obzirom na sadrzaj, dimenzije, nacin slikanja i nemogucnost precizne tematske kategorizacije. U rasponu poijesno isprevrtane motivike Majkus mocno fokusira likovnim kategorizacijama poznatih i manje poznatih svjetskih socijalistickih celnika. Osobe sudjenja djelom zajedno nisu zivjele ni djelovale, a niti se faktografski susretale, i ako u viziji djela kompatibilno reagiraju suodnosima ni najmanje nemogucim, nadrealnim ili egzaltiranim. Sredisnja trojka trokutaste kompozicije osnovne sheme Krist, Juda i apostolski prvak preformulirana je licnostima Marksa, Lenjina i De Leona. Oko njih se okupljaju ostali protagonisti skupa, koje slikar postavlja u svom Porecu. Te prvake ljeve scene proslog stoljeca u biti Majkus ugoscuje. Australskoj voditeljici Socijalisticke Radnicke Partije Monici Princ, koja ga je bezbroj puta dvorila cajem, u svom gradu Sydneju, nametnuto uzvraca gostoprimstvo akcentirajuci saljicu toplog napitka u njezinim rukama. Autor tocno i precizira trenutak sastanka. Sat na zidu otkucava usudnost dogodjaja , a listopadska kalemndarska stranica nedvojbeno ukazuje na mjesec ruskih revolucionarnih zbivanja. Centralnoj licnosti platna, Marksu, inace Lenjinov protivnik Plehanov, podastire vijest o krvavom barbarskom pokolju carske obitelji Romanovih. Po Majkusu to je presudni trenutak, determinirajuca okosnica revizije i razlaza ruskih revolucionera sa znanstvenim marksizmom, a u potpunosti suprotan zapadno europskom sociajlistickom ucenju i vidjenja Marksova nauka. Ova Lenjinova gesta je pocetak konca i izdaje znanstvenog socijalizma. Azijatska koncepcija diktature proletarijata predstavljena masakrom grubi je falsifikat marksizma, cijeg se ucenja striktno pridrzava De Leon u snovi svojih gledanja na revoluciju misli. Za Lenjinov cin autor nema razumjevanja , buduci da nije izlika niti isprika teorije Marksove doktrine.
II
U koloristicki smirenom platnu njazivlji bojani naglasak je prepoznatljiva porecka veduta , dobro uocljiva kroz goticku triforu. Raspored triju planova licnosti je realistican, jasan i razumljiv, harmonijski ostvaren dopadljivo. Horizontala debatnog stola uz vertikalu naznacenih prozora naznacuje red, koji se prirodno opsluzuje, dok jesam goticki prozor osnovni izvor rasprsenog osvjetljenja predvecernjeg ugodjaja. Senzibilitet plana je zagonetan, melankolican u viseznacju i viseslojnosti aluzija i iluzija o presudnoj vaznosti izabranog krvavog cina kao pokretaca zablude i revizije. Krv nevine djece,,po autoru, otvara sve divergencije lijevog pokreta i kasnije jos gore metamorfoze, a to moguce simplificira problem ! Prikazane osobe, s vise ili manje figuracijske licnosti, lisene su triunfalizma. Ozbiljne su pod teretom zadatka , staticne, liserne kozmopolitske zivosti miljea. Majkus podcrtava stratus duha i ucenja kojeg uvazava i cijim se iskrivljavanjem efektivno i borbeno sukobljava. Poput Magnasca spaja izrazajnost povijesnog prizora s narativnoscu rasprave nekonvencijske tematike; nju rasclanjuje i prilagodjava svojim stajalistima i stavovima
Paleta je prigusena, hladna , ostra poput rasprave koja se vodi. Ovako postavljeni napabirceni i uslozeni likovi, ispreturani u vremenu i prostoru, htijenjem susreta sugeriraju jedan san, moguc sraz bezvremenosti jakog naboja. Svi su oni velikani jedne pozitivne idejne formulacije presudnih vaznosti, a sukobljeni unutar najboljih rjesenja realizacije, svjesni vlastitih socialnih, humanistickih i ljudskih implikacija i odgovornosti, jer vjeruju da rade ispravno. Voljom tvorca djela okupljaju se u Porecu, pronalaze na nemogucemu, ali simpticnom mjestu, dok sam autor svoje likovne i intelektualne dileme razrjesava sam u tijenijem okruzenju , svojm Majkusima! Oslikavajuci fantazmagoriju bjezi od jeftinih efekata i prizoriste uproscuje do same sustine lomeci se izborom najadekvatnijeg namaza, poteza, boje, oblika, zanka i orisa. Kompoziciju pogodjeno apsolvira u susretu horizontale s vertikalom i dominantnim trokutom trolista protagonista.
III
Koja to pitanja Majkus zeli razrijesiti u vremenu kad je to ipak sve to proslost, doduse dominantnih kordinanta jedne epohe koji mnogi od nas bijahu sudionicima, hotimicnim ili nehotimicnim statistima? Sto ga potice na takva razmisljanja ? Nakon duzeg izbivanja u Australiji vrativsi se u Europu duboko je zacudjen, kao uvjereni ljevicar, kako stanovnici naseg kontinenta nemaju pojma o vaneuropskim socijalistickim strankama i njihovu ucenju. Smatra da europske kompartije svijesno, od samog osnutka, zaobilaze, po njemu njihovog glavnog idejnog protivnika-Sociajlisticku radnicku partiju SAD. Stariju po nastanku, uvijek vjernu slijednicu Marksa koja se nikad nije kompromitirala niti deformirala revizionizmom. Njen osnivac bio je sveucilisni profesor, povjesnik Daniel De Leon, cije je djelo Lenjin, preko publiciste J. Reeda, ipak upoznao i istaknuo vaznost njegovih teoretskih postavki kojima je pridonio kvantitativno znanstvenom sociajlizmu. Formalno su se razisli u tijeku stvaranja Trece internacionale buduci da De Leon uvijek daje prevagu misli i ideja zazirajuci od nasilja nametanja nefunkcionalnih i necivilizacijskih rjesenja.
Na slici, do samog Marksa Majkus oslikava istarsku revolucionarku i pjesnikinju Giuseppinu Martinuzzi, kao osobni hommage toj divnoj zeni njegove rodne Istre. S druge strane, za stolom sjede Australijanka Monica Prince , koja srdacno cavrlja sa Rozom Luxemburg, o kojoj je slikaru mnogo puta pricala. U trecem planu , iza Marksa razvidne su figure Engelsa,Labriole i Lafarqua. N drugoj strani skicozno osjenceni figuriraju Bebel, Lassale i Liebknecht. Pred tom trojkom na zidu je ovjesena jedna duboko simbolicna slika alegorijske dihotomije. S jedne strane prikazani industrijski razvoj koji bi progresom morao spasiti covjecanstvo, pretvoren je u suprotnost. Tom napretku razvijenih dimnjaka, tvornica i celicana suprostalja prosjakinju s izgladnijelim djetetom ili malim radnickim robom bezumna iskoristavanja.
Majkusova idejna sadrzajna okosnica je jasna, tvrdoglavo branjena na Veceri, koja naravno nije ustanju ispraviti pocinjeno zlo, a mozda, iz raznih razloga, niti realno u mogucnosti crno- bijelo presudjivati i osudjivati tektonske pokrete jednog politickog i filozofskog pokreta. Ipak, ovim djelom, autor nas ne ostavlja indiferentnima u zgusnutoj atmosferi jednog jednog iluzionistickog snovidjenja. Njegov individualni i subjektivni, borbeni, idejni i slikarski zahvat ambiciozan u projektu, zasluzuje biti ogledan i prikazan javnosti kako u zanimljivostima deklariranih povijesnih i likovnih determinanti. Ozbiljnog gledatelja opus pozivlje na razmisljanje i otvara upitne situacije. Mozda je to i osnovna vaznost javnog eksponiranja oktobarskog sudjenja.
OZUJAK, 2001, POREC Branko Mrkusic
Autorov pogovor
Proslo je jedanaest godina. I dragi Branko Mrkusic nije vise medju nama. Kad bi i bio uzalud bih potrazio reviziju tog njegovog teksta. Dvije svojeglavosti ne mogu nikad uskorak.
Nakog dugog dvoumljenja ipak sam odlucio da se ovdje predstavi u znak sjecanja na nasa druzenja. Bio je obljubljena pridoslica mnogih Porecana, nakon sto je zauvijek izgubio svoje Vukovarsko ratno boraviste.
U nasim si sjecanjima Branko
Post je objavljen 15.09.2012. u 21:32 sati.