Marketing
utopistički zapis - školstvo
Da bi se svi mogli upisati u školu koju žele trebalo bi izgraditi dovoljan broj novih škola i obrazovati dovoljan broj dodatnog nastavnog osoblja. Naravno, to ne znači da bi svaka selendra trebala imati gimnaziju i neki fakultet, već da je mreža školstva u državi takva da svaki učenik ili student ima školu na dohvatu, a ako to nije moguće da se izgradi potreban broj đačkih domova da se u njih smjeste svi oni kojima nije bilo moguće otvoriti poželjnu školsku ustanovu u dometu dnevnog kretanja. Naravno, sve bi to koštalo kao jedna ili dvije autoceste i odmah se postavlja pitanje tko bi to platio, ali ostavimo odgovor na to za kasnije.
Da bi se svi mogli školovati školovanje bi trebalo biti besplatno, ali ni besplatno školovanje nije besplatno. Naime, onaj tko se školuje ne zarađuje pa ga treba kroz to vrijeme izdržavati. Da bi se izbjeglo da je onome tko želi i tko je sposoban nastaviti školovanje to onemogućeno zato jer ga nužda tjera da se zaposli i zarađuje, uspješno pohađanje nastave trebalo bi se plaćati. Naime, i učenje je rad, i to društveno koristan rad, a vidim daleko više opravdanja i koristi od toga da se plaća djetetu koje ide u školu nego roditelju koji sjedi kući nezaposlen. Učenike i studente trebalo bi plaćati za njihov rad. Naravno, i to bi koštalo, ali ostavimo pitanje odakle bi se ta sredstva namaknula za kasnije. Plaće učenika i studenata trebale bi biti tolike da obitelj sa tri školarca i oba nezaposlena roditelja može pristojno živjeti, što bi se ubrzo odrazilo na katastrofalnu demografsku sliku naroda, iako bi u prvom, prijelaznom razdoblju to plaćanje moglo biti simbolično kao što se ponegdje u svijetu već prakticira. Kada bi se svima učenicima plaćalo za to što se školuju, posebne stipendije za školovanje bile bi nepotrebne. Čitam u današnjem „Jutarnjem listu“ (13. rujan 2012.) da na Malti i Cipru stipendije dobivaju svi studenti, a u Finskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji velika većina, a kad su svi stipendirani to je isto kao da dobivaju plaću. Dakle, to što za nas može izgledati kao šokantna i nerealna zamisao jer se još prepiremo oko toga da li učenici trebaju plaćati školovanje ili ne, na nekim dijelovima svijeta već je svakodnevna praksa.
Ako bi se učenicima i studentima plaćalo za redovno pohađanje nastave, visina njihovih plaća trebala bi zavisiti o pokazanom uspjehu. Kakav je naš narod, da se ništa drugo ne promijeni odmah bi se dogodilo isto kao što se sada događa u osnovnim školama zbog ocjena koje se zahtijevaju za upis u srednji stupanj školovanja – svi bi dobivali samo petice. Da bi se to izbjeglo trebalo bi ukinuti ocjenjivanje. Umjesto ocjenjivanja nastavnom kadru bilo bi prepušteno rangiranje kojim bi sve učenike u razredu rangirali od najboljeg do najgoreg, pri čemu bi se najboljih dvadeset posto smatrali odličnima, a najgorih dvadeset posto bi morali ponavljati razred, godinu ili semestar.
Opće školovanje je društveno korisno čak i ako se svi ili čak i ako se većina završenih učenika ne uspije zaposliti na radnom mjestu za koje se školovalo. Koristi su višestruke. Blagajnica u samoposluživanju vjerojatno će biti bolja blagajnica ako je diplomirana profesorica likovnog odgoja nego ako ima jedva četiri razreda osnovne škole. Noćni portir koji je diplomirao filozofiju vjerojatno bi bio bolji susjed, odgovorniji građanin i kvalitetniji glasač nego da je nepismena baraba. Onaj tko je izučio neko područje koje ga je zanimalo vjerojatno bi ga i dalje nastavio barem pratiti, lako moguće i dalje se samostalno usavršavati, pa bi možda kad-tad uspio i dobiti zaposlenje za koje je kvalificiran ili ostvariti neki uspjeh na tom polju i bez formalnog zaposlenja, pa bi cijelo područje bilo osnaženo i kvalitetnije. U svim sferama i na svim razinama života bilo bi bolje kada bi ljudi bili obrazovaniji i kultiviraniji.
Da bi se sve to ostvarilo nisu potrebna sredstva kojih nema. Potrebno je samo prevrednovati prioritete. Državi koja ima zrakoplovstvo od dva aviona i mornaricu od jednog broda nije potrebna veća vojska od tri čete specijalaca. Umjesto deset tisuća svećenika može se plaćati deset tisuća profesora. Ogovarajuće odgojene generacije onemogućile bi korupciju i neracionalna trošenja. Već nakon deset generacija koje bi prošle kroz takav sistem školovanja zemlja u kojoj živimo doživjela bi takvu promjenu na bolje da bismo je teško mogli prepoznati. Radikalna reforma obrazovanja uklonila bi potrebu za revolucijom, eliminirala bi opasnost od kaosa.
Utopija je potrebna kao i svaki ideal, da bismo znali koliko smo daleko od nje i u kojem pravcu bi bilo najbolje ići.
Post je objavljen 13.09.2012. u 18:04 sati.