Pregled posta

"Rađanje" (nastajanje Reda) propovjednika

“Rađanje” propovjednika

Marie-Dominique Chenu kao povjesničar jednom reče: “Ono što tražim u povijesti nisu samo dokumenti nego i nadahnuće”. Ako postoji još poneki nejasni pogled na Dominika i njegovo djelo, zadaća povjesničara je da nam ih nanovo pomognu otkrit.

Ako se ponovno vratimo na Marie-Dominique Chenu, izgleda da je vjerovao da je povijest temeljna aktivnost preokreta; “Istražit povijest i vratit se na izvore uvijek je revolucionarna pojava, ukoliko se radi o pronalaženju novih stvaralačkih snaga”.

Međutim ove njegove riječi stavljaju u raspravu strukture koje su nakupljene kroz stoljeća. Nisu ove strukture bez vrijednosti, ali imaju potrebu da im se da nova vrijednost. Samo jedan povratak na početnu misao i ideju mijenja mišljenje koja se ima o pojedinim sustavima. Mijenjanje ideja pomoću povijesnog shvaćanja je ono zbog čega je potrebno prikazat događaje iz Prouille od prije 800. godina.

Samostan dominikanskih monahinja Prouille

Nadam se da će ovo ograničeno vrijeme od 1206. - 1216. godine pomoći da se pobliže upoznamo s počecima Reda propovjednika.
Naslov izabran za ovaj povjesni zalogaj “Rađanje propovijednika” je još jedno citiranje, ali ovaj put cistercitskog monaha Pierre de Vaux de Cernay, kroničara “Sveti rat protiv Albigesa”.

Naziv je važan jer se nalazi u kronici, a odnosi se na biskupa Diega, Dominika i njihove drugove. S jedne strane pokazuje njihovu funkciju u Crkvi; oni su bili propovijednici u vrijeme kad se uopće nije razmišljalo o utemeljenju Reda Propovjenika tj. deset godina prije njegovog Crkvenog priznavanja. S druge strane to je naziv koji koristi kroničar da bi razlikovao Diega i njegove drugove od križara – naoružanih vojnika koji se pojavljuju od 1208. i nadalje.

Pierre de Cernay je mišljenja da je 1206. godina u kojoj se dogodilo “rađanje propovjednika”. Na kraju te iste godine utemeljenjen je samostana u Prouille. Njegova kronika je jedan od najdetaljnijih izvora za povijest toga vremena. To je jedan ne-dominikanski izvor pa nema potrene za nikakvim „uljepšavanje“ činjenica.
Kronika je u odnosu na neke druge (npr. Libellus blaženog Jordana) interesantnija zbog objektivnog svjedočanstva na porijeklo Reda. Napisana je između 1212. i 1218. pa je najbliža događajima koje opisuje. Red je bio u povojima kad je kronika zgotovljena pa njen sastavljač nije mogao bit „uvjetovan“ slavom koju će sveti Dominik zadobiti poslije. Ovo nije jedina kronika ove vrste, trebamo imati na umu i one Roberta d'Auxerre i Guillauma de Puylaurens.

Nekih posebnih dokaza o Dominikovim planovima prije utemeljenja Reda nema, ali ostaje pitanje što se uistinu bile namjere? Da li je Dominik i prije formalnog utemeljenja Reda imao na umu osnivanje nečeg novog?

Osnivanje Reda bilo je isključivo zbog želje da u pastoral uvede potrebnu novost, a to je propovijedanje. Ovo propovijedanje se prvi put dogodilo 1203. u susretu s gostioničara u Tolosu, dok je s Diegom biskupom Osme bio na putu prema Danskoj. Još se jasnije pokazalo 1206. na povratku iz Rima. Kasnije je karizma Dominikova propovijedanja privlačila sljedbenike koji su se ujedinili s njim i prije nego je postojao formalni Red kojem se moglo pristupiti.

Kada je Dominik uvidio važnost propovijedanja i realnost jedne zajednice okupljene oko njega, shvatio je da je došao trenutak crkvenog priznanja nečega što je u stvarnosti već postojalo. Od 1215. Dominikovi propovjednici dobivaju pravo propovjedanja u biskupiji Tolusa, dok Papa službeno potvrđuje red 1216.

Bula potvrde dominikanskog Reda

Za Prouille se može pretpostaviti slična stvar. Ne radi se o želji za osnivanjem samostana, nego pronalaženje rješenja za jedan problem. Uostalom da riješenje problema nije bilo toliko hitno, sigurno bi Diego i Dominik čekali bolja vremena za njegovo utemeljenje (a i tek su bili došli u onaj kraj 1206.). Logičnije utemeljenje jednog samostana bilo bi 1214. kad je Dominik vodio pastoralnu skrb u onim krajevima. Ali ovdje se radi o djelovanju Duha Svetoga, a ne o logici.

Hitni pastoralni problem s jedne strane je mogao biti; Što učinit s ženama koje su upravo obraćene s katarskog krivovjerja, a bile su odbačene od svojih obitelji i nisu imale materijalnih sredstava za uzdržavanje?
S druge strane bilo je: Kako spriječit djevojke da ne private katarsko krivovjerje u edukacijskim strukturama koje su držali sami krivovjerci. Teške ekonomske prilike osiromašili su katoličke plemiće te su oni svoje kćeri na školovanje u katarske škole.

Ustanovit točan identitet prvih redovnica u Proiulle-u nije jednostavna stvar. Bilo bi čudno da su Diego i Dominik osnovali jednu zajednicu samo zato da osiguraju siguran krov ženama obraćenim sa krivovjerja. Koji bi bio cilj jedne takve novosti i tko bi se time najviše okoristio? Ovakve verzija osnivanja samostana nema u Jordana saksonca i drugih starijih dominikanskih povjesničara. U lokalnoj tradiciji Fanjeaux-u slična legenda postoji, ali ona je nastala 1647. kad je dominikanski povjesničar Jean de Réchac udružen sa Pierre Cambefort, vikarom Fanjeaux napisao “Priče Svetog Dominika”.

Pitanje žena obraćenih s katarskog krivovjerja stavlja Prouille u jedinstvenu poziciju u povijesti srednjovjekovnih osnivanja samostana. Možda može bit viđeno i kao nadahnuće, ostajući na evanđeoskim koracima u kojima Isus navješćuje da je On došao zvati grješnike, a ne pravedne i da je došao liječiti bolesne, a ne zdrave.

U samom početku stari Prouilli je bio neka vrsta karitativne institucije predviđene za prihvat žena ponovno sjedinjenih s katoličanstvom. Te žene nisu imale podršku obitelji ni financijskih mogućnosti, a ujedno su bile i jedna vrsta aspirantica koje katoličke opatije u regiji nisu mogle (ili htjele) primiti. Ovaj dio Dominikove vizije ne možemo izgubit iz vida.

Za osnivanje jedne zajednice monahinja obično se tražila obilata novčana donacija, a poslije bi zajednica bila pripojena nekom postojećem Redu. U samim počecima (1206.), Prouille nije imao nikakvih bogastva, a i obitelji velikog broja sestara su bili u novčanim poteškoćama, te nisu davali nikakvi miraz za njih.

Zajednica se smjestila u Prouille 27. prosinca 1206. na blagdan svetog Ivana Evanđelista i vjerovatno je da se uskoro pojavila potreba za novim financijskim sredstvima. Ovim bi bio objašnjen Diegov motiv puta 1207. u Španjolsku.

Utemeljenje Proiulle događalo se malenim koracima kako se često događa i u današnjim redovničkim zajednicama. Idealizirana tradicija je možda dala vijest da je Dominik ustanovio klauzuru već 1207. ali istina je da u ono vrijeme nije bilo samostanske građevine u mjestu.

Redovnice su živjele u 2-3 privatne kuće i bile su podjeljene između Prouille i Fanjeaux. Nije česta mogućnost proseliti jednu novu zajednicu u zgotovljenu građevinu pripremljenu baš za nju, sa već napisanim pravilima, sa habitima koji samo čekaju bit obučeni od redovnica i sa ključem klauzure kojeg treba samo okrenut pa da se sve savršeno ostvari. Postoji napast da se misli kako je Prouille utemeljen upravo ovako, ali je čvrsta povijesna istina da se to tako nije desilo.

U samim počecima Dominik i njegovi sljedbenici sa monahinjama imali bar pravo korištenja crkve u Prouille. Tako se s pravom može reći da je srce zajednice od početka utemeljeno u tom mjestu.

Tko je utemeljitelj Prouilla Diego ili Dominik treba bit gledana u svijetlu odnosa između biskupa i kanonika u njegovoj službi. Bilo bi nepojmljivo zamislit u kontekstu akcije propovijedanja, gdje je biskup Diego bio u centru pozornosti da bi jedan njegov sljedbenik (pa iako je njegov podprior) utemeljio jedan samostan na vlastitu inicijativu. Moglo se najviše radit o jednom djelu napravljenom zajedničkim zalaganjem. Ovo je bilo posvjedočeno u najstarijoj tradiciji Reda posebno u Libellusu gdje je Diego označen kao utemeljitelj Prouille.

Koliko je poznato službena verzija života svetog Dominika bila je promjenjena na generalnom kapitulu 1259. godine kad je ime Diega zamjenjeno s Dominikom kao utemeljiteljem Prouille. Nisu naznačeni motivi iako je potpuno jasno da je Dominik preuzeo odgovornost za Prouille od polovice 1207. pa nadalje. Diego se bio vratio u Španjolsku gdje je umro 30. prosinaca iste godine.

Izgleda da su prvi samostanski objekti zgotovljeni 1211. što je omogućilo da se zajednica monahinja sjedini na jednom mjestu. Godina 1211. je prihaćena od povjesničara kao datum kad se Dominik vratio u Fanjeaux - Prouille poslije puta u Španjolsku. Ne postoje pisani dokumenti o ovom putu, ali bi bilo neprihvatljivo da Dominik poslije Diegove smrti nije otputovao u Osmu isposlovat dopuštenje svojih novih nadređenih za nastavak aktivnosti u Proiulle.

U međuvremenu samostanska zajednica postigla je solidnu i dovoljnu ekonomsku bazu da bi mogao primati veći broj članica. Postojeće statistike kažu da je na početku bilo 12 redovnica (9 je bilo obraćeno sa kivovjerja), a poslije 1211. broj se popeo na 20.

Nakon preseljenja redovnica iz Fanjeaux-a u Prouille, Dominik je mogao smjestit svoje muške drugove propovjednike u jednu od iseljenih kuća. To nije učinio i trebamo držat da je odluka da dvije zajednice ostanu pod istim krovom bila pažljivo pripremljena. Dali se radilo o jednoj dvostrukoj zajednici?

Prema fr. Vicaire se ne može smatrat, jer nije bilo jednog zajedničkog autoritet koji bi ih ujedinio. Nakon Diegove smrti Dominika su napustili mnogi propovjednici, a i oni preostali nisu s njim bili vezani nikakvim zavjetima. U ono vrijeme samo su redovnice gradile jednu redovničku zajednicu, ali je potrebno primjetiti usprkos legendi i tradiciji da Dominik nikad nije bio njihov prior. Redovnice su od ustanovljenja imale svoju prioru koja je spominjana i u najstarijim dokumentima, a Dominik je samo radio u interesu sestara.

Samostan je ostao u nedefiniranim uvjetima otprilike desetak godina i nije bio pripojen nijednom redu. Prvi dokumenti biskupa Falca iz biskupije Tolosa u kojoj se u ono vrijeme Prouille nalazio, jasno pokazuje da zajednica nije bila ustanovljena u punom kanonskom smislu.

U dokumentu iz ožujka 1211. biskup Folco odobrava prava na crkvu zajednici iz Prouille, ali ne navodi izričito zajednicu monahinja. On se njima obraća kao “dominabus converses religiose viventibus” tj. obraćenim ženama koje žive redovnički. Jedan drugi dokument ih naziva “monialibus”, ali ne dolazi od biskupa Folca njihovog nadređenog biskupa nego od Berngaria biskupa Narbone.

Što se tiče Folca on se zasigurno opirao tome da se ovim ženama dopusti pravo stalnog posjedovanja. Ono što nalazimo u počecima Prouilla je dopuštenje doživotnog uživnja pojedincima čije su imena naznačena.

U prvim aktima donacija jedan monah cistercit William Claret se nalazi kao suodgovoran s Dominikom iz Osme za materijalna dobra monahinja. Za Dominika je možda i moglo biti zgodno povjerit zajednicu redovnicima cistercitima budući da su bili umješani u svakom pogledu u misiju propovijedanja.

Kako to nije učinio može se pretpostavit da je on imao već vidu projekt ili je bar želio napravit nešto novo. Da je prepustio samostan cistercitima, izgubio bi mjesto gdje se njegovi propovjednici mogu odmoriti i obnovit snage za nastavak misije.

Kako monahinje iz Prouilla nikad nisu bile povjereno nekom drugom redu može se smatrati kao znak da je Dominik od početka razmišljao o jednoj redu sačinjenom od braće i sestara. Postojanje dviju odvojenih zajednica (monahinja i braće) na istom mjestu očito ga je privlačila.

To bi se moglo smatrat novim elementom u viziji svetog Dominika; redovnici i redovnice koji žive na istom mjestu. Zasigurno je bio spreman da se razračuna sa dvosmislenošću i poteškoćama koje su mogle izaći iz jedne takve situacije.

Sveto Propovjedanje

Dobro je reći koju riječ i o nazivu Sveto Propovijedanje. Naziv nije izmišljena od dominikanaca, nego ima svoje porijeklo u spasima Grgura Velikog. Papa Inocenta III tako naziva organiziranu misiju protiv katarskih krivovjeraca. Naziv Sveto Propovijedanje korišten je u spisima donacija za samostan u Prouille već od kolovoza 1207. U donaciji od kolovoza 1207. godine se navodi da je donacija data: ” Gospodinu Bogu, Blaženoj Mariji, Svim Božjim svecima, Svetom Propovijedanju, gospodinu Dominiku iz Osme i svoj braći i sestrama koji su danas i koji će biti u budućnosti”.

Ali to nije sve, treba napomenut da postoje podaci mlađi od 8. kolovoza 1207. u kojem se kaže da laici žive i rade uz rame s propovjednicima i obraćenim ženama u Prouille.

Jedno djelo kao što je “Sveto Propovjedanje” ima zasigurno potrebu za različitim vrsta pomoći pogotovo glede poljoprivrede i vođenja kućanstva. Ali laici o kojima ovdje govorimo nisu slučajni zaposlenici. Postoje različiti dokumenti u kojima se u ovom vremenu pred-Reda različiti oženjeni parovi daruju sebe i sva svoja dobra “Svetom Propovijedanju”.

Najstariji dokument došao do nas je onaj “Ermengarde Codoline i njenog muža”. Dokument je zanimljiv jer je naslovljen na ženu što nije baš bio običaj u srednjem vijeku. U dokumentu žena potvrđuje da je duševno i tijelesno zdrava i da slobodno daruje sebe i svoju kuću i sve ono što posjeduje ”Gospodinu Bogu, Blaženoj Mariji, svim Božjim svecima, “Svetom Propovijedanju”, gospodinu Dominiku iz Osme i svoj braći i sestrama koji su danas i koji će bit u budućnosti”. Mnogo nalikuje formuli za zavjetovanje, ali nema još nikakvog Reda pa ne može biti niti “Treći Red”.

Dominik je prihvatio ove osobe koje se darivaju zajednici “Svetog Propovijedanja” na isti način kao što su i benediktinski oblati prihvaćeni. Naziv “Sveto Propovijedanje” korišten je često u prvim donacijskim dokumentima koji se naslovljavaju na “cunctis fratribus atque sororibus in monasterio de Prolano”.

Nema sumnje da su u prvih deset godina u Proiullu postojali; propovjednici, redovnice, žene aspirantice da postanu monahinje, te muškarci i žene laici i svi su oni zajedno živjeli na istom prostoru. Znamo da je taj prostor bio ograničen, a radilo se o kućama na različitim mjestima u istom naselju.

Jedan drugi donacijski dokument iz 1211. kaže da je jedan Isarn Boia darovao “Svetom Propovijedanju”, “jednu kuću unutar kluzure Prouilla”. Donacije u prvim vremenima bile su česte i različitog tipa; komadi zemlje, životinje, vinogradi, a jedna od donacija imala je namjeru da osigura sredstva potrebna za kupnju ulja za svjetiljku u svetištu.

Kad je 1215. godine Dominik pomaknuo centar aktivnosti u Tolosu ostavio je iza sebe dobrostojeći cvjetajući samostan. Maksimalni broj redovnica je određen 1258. bio je 100, 1269. godine povišen je na 140, a od 1283. na 160 redovnica.

Nije pretjerano reći da Prouille osim što je prvi plod Reda bio i sjedište prve redovničke zajednice. “Sveto Propovijedanje” je dalo temelje onom što se kroz stoljeća, a i danas naziva Dominikanska Obitelj. Ovo bi bio dovoljan dokaz za one što misle da je naziv dominikanska obitelj nastala krajem 20 stoljeća.

Možda nas povijest Prouilla naučiti nečemu provokativnom, a to je da budemo dio jednog stalnog procesa razvijanja koji može ići naprijed za jedno određeno vrijeme. Za to je neophodno privatiti jednu vrstu krhosti i ranjivosti. Prve redovnice su živjele na ovaj način. Teško se može znati što ćemo na početku postat. S vremenom se i mi sami mijenjamo iz dana u dan kroz svakodnevne aktivnosti koje daju značenje našem postojanju.

Bilo bi zgodno završiti s jednim citatom dominikanca Yves Congar koji je napisao: “Povijest nas uči da se s ničim ne iznenadimo, nego da radije nešto očekujemo, pošto se to već dogodilo”.

Često otkrijemo da ono što smo držali tradicijom iz slavnih vremena ustvari od jučer. Poznajemo isto tako iz povijesti da su novosti često ružno dočekivane, jednostavno zato što iznenađuju i uznemire naše navike i našu ustaljenost. Povijest nije samo poučna, ona nas uči kako da postanemo jači.

Vjerovatno se slažete da ono što naučimo iz povijesti Prouilla može koristit današnjosti i budućnosti.





Post je objavljen 02.02.2013. u 00:35 sati.