Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

nakon jučerašnje NU2



VIŠAK KOJI ŽIVCIRA



Jučer, 9. rujna 2012, u popularnoj televizijskoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gostovao je financijski stručnjak i analitičar koji u dvadesetoj sekundi dvanaeste minute počinje govoriti ovo: „……reći ću vam ovako: socijalisti, recimo, su često intelektualci, Ajmo reći, svi rado imaju Iphone i Ipod. Dobro?“ Kamera u tom trenutku nije pokazala voditelja da bi se moglo reći je li s odobravanjem kimao glavom ili je nekako drugačije reagirao na tu izjavu. Budući je reakcija izostala, pokušajmo to nekako nadoknaditi.

Socijalisti su često intelektualci. To je točno. To podrazumijeva da su protivnici socijalizma često antiintelektualci, što nije nužno, a zavisi i što smatramo čestim, ali se i to može uzeti kao točno. Zavisno o tome što smatramo intelektualcima možemo reći i da su protivnici socijalizma često bedaci. No tvrditi da svi socijalisti ili intelektualci rado imaju Iphone i Ipod je vrlo pretjerano, ako ne i potpuno netočno. Dovoljan je jedan suprotan primjer da se više ne može ustvrditi „svi“. Eto, na primjer, ja.

Sklon sam socijalističkim idealima, a bez lažne skromnosti mogu ustvrditi da po svim mogućim razumnim kriterijima pripadam među intelektualce. Bez velike muke financijski si mogu priuštiti i Iphone i Ipod, ali - vrag me zel - ne pada mi ni na pamet. Ipod je još zgodna stvarčica, lako mogu zamisliti situacije u kojima bi svakoga mogao zabaviti, kao što znam da je mnogim ljudima posjedovanje i korištenje Iphonea vrhunac intelektualnog, duhovnog, pa čak i religijskog iskustva, ali ovo posljednje ne samo da mi nije privlačno nego mi je čak i odbojno.

Jednostavno rečeno, u današnjem stilu života mobitel je gotovo nužnost. No i ovaj što ga već imam mi je previše. Dobio sam uz njega palac debelu knjižicu o svim njegovim mogućnostima i ne pada mi na pamet da zavirim u nju. Tako ne mogu reći da li zapravo koristim svega dva posto njegovih mogućnosti ili manje. Od mobitela tražim prvenstveno da može primiti pozive i da se s njega može nazvati, to mi je dovoljno. Hajde de, nije loša ni mogućnost slanja sms-poruka, ni adresar telefonskih brojeva, ni kalkulator. Što će mi više?

Kaže se „od viška glava ne boli“, ali živcira! Čemu sva ta privaga mogućnosti koje niti sam želio, niti tražio, niti ću ih ikada koristiti, osim da bi se proizvođač mogao naplatiti? Zašto nitko ne proizvodi mobitel s osam osnovnih funkcija i cijenom od dva dolara? Tako gledano taj uvaljeni višak je simptom civilizacije koja je zabrazdila u pogrešnom pravcu. Da li sve te mogućosti proširuju moje prostore slobode ako ikada poželim nešto od toga koristiti, da mogu? Bilo bi to tako kada istovremeno stvarni prostori financijskih mogućnosti ne bi bili umanjeni upravo za onoliko koliko mi je naplaćeno protiv moje volje. Simptom ukazuje na civilizaciju raznih brojnih mogućnosti i nekorištenja onoga što se pruža. I zato sam protiv Iphonea ne samo konkretno nego i načelno protiv fetišizacije tog uređaja, a marketinška histerija uskovitlana oko njega samo je još jedan udar na mentalnu ravnotežu svijeta.





Post je objavljen 10.09.2012. u 11:53 sati.