Marketing
MUDA (Anatomija suvišnog)
U rujnu 2012. ne dobivam pisma koja počinju s „Kako si'“, nego s „Kako koljena?“.
Nekidan, nestandardno pismo sa standardnim uvodom od jedinog nadnaravnog bića u inboxu:
- Kako koljena? Znaš li, mislim da se radi o Mafgritteu, onaj crtež sirene?
Ista samo obrnuta; gore riba, dolje žena.
Zbog tog crteža, čija reprodukcija se dosta teško nađe, sam se svojedobno, dok sam si pravio majice, dosta namučio.
I nisam ga našao, ili jesam... u nekoj bijednoj rezoluciji.
Htio sam ga staviti na majicu s natpisom - „Život je uvijek negdje drugdje“.
U rujnu 2012. dok na rate životom otplaćujem svoju metaforu sirene,
šaljem svoj - od perja, krljušti i vlastitih suvišnih i potraćenih dijelova
u samo jednom wordovom dokumentu sklepani Anatomski atlas
- stručnom oku na uvid.
Lijepo i stručno žensko oko otpisuje mi rukom koja zna s riječima,
a njene riječi u toj dubokoj ljetnoj noći daju krila mom ribljem repu.
Čitam još...
- Ali pazi, sirenu sam ti jako pokratila. Divna je toliko užasno divna ta rečenica,
to njegovo „Reci mi kako se vodi ljubav sa sirenom'“... toliko je jako, da sve mora tu stati.
Probala sam nekoliko varijanti, ali svaki daljnji tekst je slabljenje. Skratila sam ti sirenu...
Mislim: Istina je ipak... Može me preoblikovati i lijepa ženska ruka.
Mislim još: Evo, i opet sam stradala od - za mene jedino mogućeg.
I opet mi je savršena muška riječ stala na kraj.
Ali ovaj put me nije koštala glave, nego sastrugala krljušt s repa.
I kraj je sad njen, a ne moj.
Razmjenjujemo riječi u noći, dvije žene od riječi, a ja pišem kao ja,
ona mangupska i fajterska i frajerska ja koju sam si ostavila samo za sebe... i one koji me znaju.
Ona jedina ja koju si nisam dala Tessi... ili tek u natruhama.
Kaže mi...
- Nasmijala si me, tvrodglava si, ali to poštujem...tako ćeš naći svoj put. To je najbolji put, uostalom.
Dobro, ostavimo je onda integralno.... Laka noć ribi koja nema pluća, ali ima muda.
a ja dok čitam želju za miran san, osjetim ogroman nemir...
osjetim kako je ista metafora ponovno izbila zrak iz tih pluća koja još nemam.
Sirena...
Još je živa? I na višem levelu. Koliko još ima života u njoj? Koliko još ima mog života u njoj?
Ne znam... U ovoj najnovijoj - je sav moj život.
To sam baš ta ja koju si nisam dala Tessi... ili tek u natruhama,
jer sam sva svoja muda morala donirati onom životu čiji je život često trebalo spašavati.
Svom.
Ali nijedno me muško oko - takvu istinitu: osjetljivu, čulnu i senzualnu... ženski podatnu i putenu...
nije tako dobro pročitalo, nije tako dobro vidjelo onog muškarca u meni
od kojeg se kad zagusti i bogomdanima tresu njihova koljena od straha
- kao ovo žensko.
U rujnu 2012. pišem u muški inbox koji se nekidan raspitivao o mojim koljenima.
Kažem...
- Ako te zanima moja najnovija JA... o kojoj ćeš morati čitati, i još je k tome urediti,
i pazi... ovo će biti malo pipljivo, mislim...
uglavnom, to ti je - Sirena s mudima.
Znam, nije neka lijepa slika, ali ja se služim fotošopom, uredit ću je krosmajhart.
Par sati poslije u isti inbox šaljem i sliku ženskih šaka stisnutih u razini muškosti,
sliku koju sam pod magijom jedne metafore i opet morala zahvatiti s dna sebe
i izroniti na dah.
Insert attachment - Muda. jpg.
Pišem u nadnaravno:
- Vidiš... to ti je moja sirena.
Ni mitska ni Magfritteova, ni pravilna ni obrnuta, ni od pojasa naviše ni od pojasa naniže...
To ti je sirena koja je sva u mudima.
Tako izgledaju ženska muda, vjeruj mi.
Ne pitaj me kako znam. To je iz golemih poglavlja jedne druge knjige.
I nije to ni čudno, ni nadrealno.
Ponekad je to jedino što možemo učiniti.
Ti samo kupi majice i šalji u štampu...
___________________________________________________________________________
p.s.
Ovo je ipak - "Anatomija neophodnog", mislim.
A ja ću si napraviti majicu - "Život je u mojim rukama"
Ili gdjeveć...
tessa k
Post je objavljen 03.09.2012. u 23:28 sati.