Mi smo iz virtuale tako lagano prešli u rl. Samo smo se nasmiješli, zagrlili i nastavili tamo gdje smo na chatu stali. Virtualne puse pretvoriše se u poljupce, napisane riječi u glasove, dodiri postadoše topli, a oči bljesnuše spektrom emocija.
Niti vrijeme niti mjesto nije bilo važno, sjeli smo jedno do drugog i pričali satima, bez prekida. Stvorili smo mali svemir u kojem bijasmo to što jesmo, spomenusmo ono što smo bili i ono u što smo se nakon patnje pretvorili.
Na zadnjem susretu kiša je lijevala, i dok smo se opraštali zagrljajima, a lica poprimala grimase, neke suze zbog kiše prođoše maltene neopaženo praveći se da su kapi.
Post je objavljen 31.08.2012. u 23:21 sati.