Od svih loših navika koje kolega Luxon i ja volimo prakticirati jedna od najružnijih je, svakako, rijetko viđena sposobnost da bocu od dvi litre hladne 'Coca cole' šuknemo za manje od petnaest minuta.
Znam ja da je to korporacijsko smeće, čuo sam i urbanu legendu u kojoj šnicel umjesto na vruće ulje stave u čašu kokakole i preko noći jednostavno nestane, znam da je krcata šećerom i svim mogućim kemijama…ali, ne mogu si pomoći!
Gori smo od dič'ce!
Iako jedem povrća i voća više od koze nikad se neću moći odreći svojih loših prehrambenih navika.
Ne da neću, nego ću u njihovu čast ovog trena izgraditi literarni spomenik kakav zaslužuju.
Poznato je da se nutricionistima diže kosa na glavi od pečene mesine, gaziranih pića, fast fooda, bureka, smokija, ćizbungera, kikirikija, pomfrija, čokolade…
Antinutricionisti, dobro došli u novi serijal 'SPIG'-a!
U prvoj epizodi očekuje Vas…
MLADA JANJETINA
Nepčano slavlje ravno seksu.
Svi ste sigurno bar jednom u životu nazočili nekoj svadbi kad se oko ponoći na stol stavio oval sa vrućom janjetinom.
I perima mlade kapulice.
Znojni i razdrljene košulje bacate opušak i trčite u salu na svoje mjesto.
Razmiču se boce i čaše kako bi se otvorio prostor.
Mmmmm..još se puši…
Miris pohote.
Jedan moj poznanik iz Rijeke je rekao da mu se u tim trenucima digne kurac.
Taj plemenski ritual spada u one rijetke trenutke kad Hrvati dišu kao jedan.
Svima puna usta.
Nitko ne može fućkati.
Mi to ovdje zovemo – mumanje.
Oni iskusniji brže-bolje biraju najbolje komade.
Oni manje iskusni ne razumiju da je ta mesna kocka koju su naboli najobičniji pečeni prasac (porkus vulgaris).
Sala restorana ispunjena mirisom mesa i kapule, svi mljackaju, orgazmički uzdišu i kuckaju se gemištima.
Jedna od rijetkih situacija u kojima se pretvaram u ultranacionalista je upitna budućnost ove nezamjenjive balkanske delicije.
Brojni restorani u šibenskom zaleđu (Boraja, Vrpolje) svoju gastronomsku ponudu temelje isključivo na jaganjcima.
Na parkinzima dominiraju ŠI, ST i ZG, ali nikad mi neće biti jasno što tu rade oni pusti uljuđeni Austrijanci, Nijemci i Talijani sa crnom Thule kašetom na krovu.
No,kad se čovjek spusti u baštu restorana stvari postaju jasnije.
Prvo te prožme onaj slasni miris prčevine, a zatim ugledaš sve te Ulriche, Johannese i Giovannije kako masnim rukama zadovoljno čačkaju zube, prde, podriguju i odmah si sretan što će promašaj zvan Europska Unija propasti odmah poslije Hrvatske.
Milijun godina se mlado janje klalo nožinom od pola metra, koža mu se derala kao u horror filmu dok se u tečicu cijedila topla krv, a onda se pojavio neki mudrac iz Europske Unije koji bi to zabranio.
Vele da nije humano.
Mi u EU uspavljujemo i kumpir prije nego ga ogulimo.
Janje se, znači, ne smije klati nego mora odrasti u stupavu ovcu, a onda je isto ne kolješ nego joj (nakon što prođe klimakterij) daješ tabletu, pop joj daje odriješenje grijeha, a ti je miluješ i šapućeš joj…
Zapravo, ne bih se uopće čudio, kad bi jedan od tih EU mudraca sjedio u Boraji ili Vrpolju i u ekstazi lizao janjeće rebarce slatko kao obrijana pička mlade studentice i pitao ima li još.
Ima, smrznutih novozelandskih kroketa, u 'Kauflandu', jebem ti mater i oca!
Dabogda ti još danas popodne došlo sto autobusa s turskim bauštelcima.
NAJSMJEŠNIJE PITANJE KOJE JE BORAJA ČULA IKAD
Janjetina…
Kod pečene janjetine je zanimljivo da ljudi na sam spomen njenog imena ekstatično svršavaju (npr.ja) ili je ne mogu smisliti (npr. Stephen Hawking…šalim se).
I onda smo mi tako prije nekih 6-7 godina išli autom na trogirski aerodrom po jednu našu mještanku iz Švicarske.
Dok smo se vraćali ona je predložila da stanemo u Boraji, a ova žena koja je bila s njom je napomenula da ona ne jede janjetinu.
Našli smo kompromis i rekli da ćemo njoj naručiti miješano meso, pljeskavicu, burek, ćevape ili neki drugi specijalitet iz starohrvatske kulinarske riznice.
Ušli smo u buffet (restoran mi ne zvuči baš umjesno) sjeli za stol na kojem je bio kockasti crveno bijeli stolnjak ala Gruntovčani i gledali kroz prozor parkirane Audije, BMW-e i Mercedese te njihove ponosne vlasnike masne do lakta kako šute i zadovoljno čupaju mesinu.
Došao je konobar.
Naručili smo par kila pečenog, salate i litru i litru, a onda je ova gospođa koja ne voli janjetinu pitala konobara nešto od čega se ovaj vjerojatno i dan-danas budi znojan.
Pitanje je glasilo:
''A imate li Vi još nešto osim janjetine?''
Ovaj ju je pogledao očima punim nevjerice i na tečnom borajskom zapitao:
''Muoliiim?''
''Pa znate, ja ne jedem janjetinu, pa me zanima imate li kakvo miješano meso ili tako nešto?''
Vidjevši s kakvom đavolovom kćeri ima posla konobar je rekao rečenicu koju i dan danas rado citiram:
''Guospođa, suamo njunjet'na!!!''
Kakvo savršenstvo!
Pusti vlasnici restorana se cijeli život muče sastavljajući vinske karte sa najprobranijim vinima, tiskaju luksuzne tvrdoukoričene menije na šesnaest jezika, svađaju se sa znalcima koji onjuše vinski čep pa tvrde da je miris preopor da bi to bila berba 1976., paze da li su tartufi preliveni šampanjcem dobro zapečeni, strepe da li je zubatac punjen rijetkim indijskim bosiljkom dovoljno sočan jer na terasi sjedi neki masterćef…
Za to vrijeme Genijalci (s velikim G) s Boraje svoju ponudu baziraju na sočno pripremljenoj janjetini s kumpirima, kruhu ispod peke, miješanoj salati, gemištu i eventualnoj kafici da zadovoljnom gostu obrok bolje sjedne dva kila materijala koji je u zadnjih deset minuta unio u se.
Vinska karta se svodi na domaće bijelo i domaće crno.
Cijela ponuda stane u jednu SMS porukice.
I opet se traži mjesto više.
KAD JAGANJCI UTIHNU…
Većina finih, snobovskih večera sa pustim direktorima, ministrima i sličnim uglednicima počinje sa skupim aperitivom, gospodskim protokolom i savršeno dekoriranim stolom.
Dvadesetak butelja kasnije domjenak je jednostavno osuđen na isprolijevane stolnjake, treskanje pepela u vazu i ruke dignute u zrak i revanje:''…I teeeebeeee saaaam siiiit kaafaaaanooooo…''
Nakon početnog glumljenja finoće i ustručavanja u koju od četiri ponuđene čaša ulijevati vino, a u koju vodu na kraju se uzme boca pa se pije direktno iz ambalaže.
Zato mi se uzaludno čini propagiranje restoranske kulture i kulture općenito u društvu u kojem će vječno dominirati zaostalost.
Da li onda dopustiti da nas primitivci zgaze?
Tko još nije svjestan činjenice da su nas odavno zgazili neka se slobodno ubije.
Najbolji primjer je vodička 'Hacienda'.
Nakon svih mogućih eminentnih svjetskih D.j.-eva uprava je shvatila da većinu publike čine brijači koji bi čvaknuli šaku eksova i eventualno naručili koji energetski napitak kako bi mogli partijati do jutra.
I pištati u one svoje blesave pištalice.
Neki mudriji bi kantu s vinčinom ili bocu žestokog držali u bunkeru pa su svako toliko išli na svježi zrak.
Od toga baš i nema financijske koristi .
Zato je u pomoć pozvalo srpske glazbene dive sa TV Pinka i otjeralo brijače.
Kako je bilo i planirano - promet je skočio za šesnaest milijardi posto.
Hrvatska zlatna mladež se skupila dok si rekao keks.
Kao muhe na govna.
Skupa pića su se točila u potocima.
Doduše krajem sezone ugledni gosti su, omamljeni glazbom i najskupljim viskijem, počeli vaditi pištolje i noževe pa je miris prolivene hrvatske krvi zauvijek promijenio vizuru kluba čija je slava prelazila granice Domovine.
Prvi put u povijesti 'Hacienda' je zatvorena prije vremena…
I zato ću zauvijek voljeti opskurne buffete s pečenom janjetinom.
Nema šminke, nema glume, nema laži!
To je to!
To smo mi!
Nek' nam živi vječna i jedina Republika Hrvatska!
Najobičniji balkanski šupak!
Živjeli!
Post je objavljen 28.08.2012. u 20:53 sati.