Evo, nadahnut komentarima odlučih da napišem blagu horor priču baziranu po kratkom predlošku napisanim za natječaj. HOPE U LIKE IT...
ZLO
Nitko ju nije slušao, nitko nije htio vjerovati u priče koje je govorila. Da, za njih su to bile priče, izmišljene ludosti iz glave djevojke s bolesnom maštom. Ali za nju je to bila stvarna istina o zlu koje je vrebalo iz jezera. Pritom nije mislila na vampire, vukodlake ili vještice kojima su roditelji plašili djecu. Ne, ona je mislila na stvarno zlo koje je spremno poharati njen mali grad, poput tsunamia iza kojeg ostaje samo pustoš i zavijanje vjetra nad ruševinama.
Ona je vidjela što to zlo čini ljudima, kakvu promjenu izaziva u njihovim tijelima, i zlo je vidjelo nju.
Trebao je to biti divan dan, najviše zbog činjenice da je Tony bio blizu nje. Zaljubila se u njega na prvi pogled, iako je njena najbolja prijateljica Andie uporno govorila da nije ljubav to što joj je upalo u oči na Tonyju.
Ona bi se samo nespretno nasmijala na takve primjedbe ali kad bi se uhvatila kako promatra njegovo tijelo, pomislila je da možda Andie ima pravo.
Često su odlazili kampirati na čistinu pored jezera. Godinama je to mjesto bilo omiljeno izletište stanovnika Woodlakea, malenog gradića smještenog duboko u planinama. Ime je naravno dobio po jezeru koje se nalazilo usred šume, poput oaze usred pustinje.
Prva dva dana prošla su u idiličnom raspoloženju. Puno smijeha, kupanja i zadirkivanja, kao i nekoliko izmjenjenih pogleda između nje i Tonyja.
Bio je to treći dan njihova boravka na jezeru. Andie, Jen i Mark uživali su u hladnoj vodi, dok je ona zajedno s Tonyjem, pronašla zadovoljstvo skrivajući se u hladu drveća.
Vrisak s usana Jen bio je sve samo ne ljudski. Nije mogla vjerovati da je ljudsko biće u stanju proizvesti takav vrisak, a onda je shvatila da nije Jen bila ta koja je vrisnula.
Pogled na stvorenje koje je iznenada izronilo iz jezera i jezivim se urlikom zaletjelo prema njima, na njih je djelovalo hipnotizirajuće. Nisu se mogli pomaknuti s mjesta.
Andie, Mark i Jen zaplivali su prema obali što su brže mogli no njoj i Tonyju činilo se kao da oni plivaju na mjestu a ne koriste nadljudske napore da izbjegnu opasnost.
Prva je stradala Jen, samo je odjednom nestala s površine. Kao da je nikad nije ni bilo. Napetog lica gledala je s nadom u mjesto gdje je zadnji put vidjela Jen no površina je ostala mirna.
Konačno, Andie i Mark uspijeli su dokopati se obale.
- Što je jebem ti bilo to! – Mark je jedva stajao na nogama drhteći od napora.
Ili od straha, pomisli ona brzo.
- Moj Bože, gdje je Jen!? – Andie se panično okretala tražeći je.
- Ona je… Mislim da ju je to… ta stvar… dohvatila…
Pogledi su odmah bili usmjereni prema njoj, i ona nije mogla otkloniti osjećaj kao da je ona kriva za to.
-Vidjela si… tu stvar? – Andie će uplašeno.
Ona klimne glavom i pogleda u Tonyja.
- Oboje smo vidjeli!
- Nikad nisam vidio nešto slično i… - Tony je započeo drhtavim glasom kad je jezoviti urlik ponovno odjeknuo jezerom.
To je bilo previše za nju. Okrenula se i počela trčati prema gradu. Nije čula povike prijatelja, nije čula njihove urlike kad ih je stvorenje napalo i raskomadalo na komade. Nisu imali nikakve izglede protiv nevjerojatno brzog i smrtonosnog stvorenja.
Trčala je kroz šumu slijedeći staru stazu koja je vodila prema gradu, kad iznenada pred njom se stvori Jen.
Prvo je vrisnula od iznenađenja i straha, skočivši u stranu, da bi zatim oprezno prišla Jen. Kao da je skamenjena, Jen se nije ni pomaknula. Njene su oči tupo zurile negdje u daljinu, beživotne, prazne. Na sebi je imala samo umrljani crni bikini koji je više otkrivao nego skrivao ljepotu njenog tijela. Samo što njeno tijelo nije bilo lijepo kao prije.
Odvratni mjehuri preplavili su joj svaki djelić kože pulsirajući kao da bi se mogli rasprsnuti svakog trena, gadljiva žućkasta sluz curila joj je s ruba usana a nesnosan smrad izazivao je povračanje.
Iznenada desno oko Jen zatitra i pogleda ravno u nju.
- T… trči! – jedva čujan šapat pronađe put do nje, i ona se nije dvoumila.
Potrčala je svom snagom dalje niz stazu ostavljajući Jen, ili ono što je ostalo od nje, iza sebe.
Ona je jedina preživjela, jer je trčala. Kao nikad u životu, kao nitko na svijetu. Trčala je da spasi svoj život, kao odbjegli pas trenutak prije nego će ga uspavati i ugasiti svjetlo u njegovim očima.
I dok je trčala jedino što je imala u mislima bilo je da preživi. Samo je na to mislila. Ne na novac, prestiž, na posao koji ju je čekao u obližnjem restoranu, ništa od toga nije joj bilo važno. Samo da preživi.
I uspjela je. Pronašla je sigurnost, okružena ljudima. Ali onda je ostala zgrožena njihovim reakcijama. Nitko ju nije htio slušati, nitko ozbiljno shvatiti.
Tony, Andie, Mark i Jen bili su njeni prijatelji i vršnjaci, imali su snove baš kao i ona, a sad ih više nema.
Gledajući u lica ljudi koja su joj se smijala misao joj je prošla glavom.
„ Htjela sam ih upozoriti, spasiti ih, učiniti sve da prežive! Nisu marili! Onda neka ih zadesi što zaslužuju!“
Okrenula je leđa ljudima i čvrstog koraka napustila grad. Nije željela čuti urlike kad zlo pronađe put do njih…
Već četiri dana lutala je šumom bježeći od stvorenja. Nije znala gdje je, nije znala kamo ide, sve što joj je bilo važno je da se udalji što dalje od jezera.
Iznenada se zaustavila, klonuvši na blatnjavu stazu nesposobna da ustane. Umor je došao na naplatu. Čitavo tijelo je osjećalo posljedice trčanja kroz šumu. Nije ništa pojela već četiri dana i želudac je doslovno vrištao za hranom.
Palo joj je na pamet da se možda vrti u krug i da će je stvorenje lako pronaći, no nigdje nije bilo znaka od njega. Pitala se zašto ju nije lovilo, zašto je ona preživjela.
Najbliži grad bio je Hudsonville, dobrih pedeset kilometara sjeverno od Woodlakea, i to je bilo njeno odredište.
Nije se zavaravala da će uspjeti stići tamo ali to joj je davalo snagu da ide dalje. Znala je samo da ne smije vratiti se nazad.
Zadrhtala je otvorivši oči. Pucketanje grana probudilo ju je otkrivši joj da se spustila noć. Zaspala je iscrpljena od umora.
Bez mjesečine, šuma je bila mračna kao da se nalazila u rudniku. Sa svih strana čuli su se zvukovi a nemogućnost da prodre kroz gustu tamu činila je da neugodnost bude još veće.
Srce joj je udaralo luđački u grudima, kao da želi izači i nestati što dalje s tog mjesta.
I ona je to željela, ali bez svjetla nije mogla vidjeti kamo ide. Nema joj druge, morati će ostati ovdje i dočekati zoru.
Privukla se što bliže drvetu i naslonila se leđima na njega. Nije nikad bila sama u šumi, ne ovako daleko od kuće i usred noći.
Ponovno su zapucketale grane negdje iza nje. Netko ili nešto je bilo tamo. Ona proguta pljuvačku. To je sigurno stvorenje. Otkrilo ju je, nanjušilo njen miris tijela, i sad će dovršiti što je započelo.
Neka bude, ona se pomirila s tom spoznajom. Bila je preumorna za bježanje. Neka učini što mora i neka bude brzo.
Snažna svjetlost obasjala joj je lice natjeravši je da zakloni oči desnom rukom.
- Hej! Koji vrag se…
- Jeste li u redu gospođice?! – začula je piskutav muški glas.
Polako je otvorila oči zasljepljena svjetlima automobila.
Ona se ukoči skamenjena tom spoznajom. Svjetlost automobila? Otkud automobil u šumi?
- Gospođice…?
Okrene se prema muškom glasu polako postajući svjesna da se ne nalazi više u šumi. Nalazila se na mostu iznad široke rijeke, naslonjena na ogradu. Cijelo joj je tijelo bilo izgrebano a odjeća umrljana krvlju.
- Gdje sam… - ona će polako, bez emocija u glasu.
- Na Brownovom mostu nedaleko od Mildcreeka! – muškarac će brzo – Izgleda da ste imali nesreću!
Naravno da je imala nesreću, pomisli ona, cijeli je grad imao nesreću.
- Izgleda da je vaš prijatelj izgubio nadzor nad vozilom i udario u ogradu, nakon čega se vozilo zanijelo u stranu i prevrnulo! – reče muškarac – Vi ste očito ispali iz vozila prilikom prevrtanja! Nažalost, nitko od vaših prijatelja nije preživio!
Ona ga je tupo gledala posve nemoćna da shvati o čemu on to priča. Kakva ograda i prevrtanje? O kakvoj nesreći on to priča?
- Jezero… Woodlake… - nije uspijevala spojiti jednu rečenicu.
- Ah, tamo ste se zaputili!? – muškarac će brzo – Razočarali bi se gospođice prizorom! Woodlake godinama nije ništa nego ruševine nekad malog gradića, a samo je jezro isušeno već desetlječima! Zašto bi zaboga htjeli ići tamo?
Odjednom njoj prođe kroz glavu da je ovo vjerovatno san, i da se ona zapravo još uvijek nalazi na blatnjavoj stazi u šumi. Ali zašto onda sve djeluje tako stvarno.
- Šerif bi trebao stići svaki tren a s njim i liječnik! – nastavi muškarac – Sve će biti u redu!
Ona mu šutke klimne glavom. Kad je već u tom snu onda može i prihvatiti igru.
Pomislila je na Tonyja i… nije ga se mogla sjetiti kako izgleda. Nešto ju je presjeklo u grudima. Jen, Andie, Mark, svi su bili potpune nepoznanice. Kako je to moguće? Zašto ih se ne može sjetiti?
Nešto nije u redu. Kako je moguće da ih se ne sjeća. Osvrnula se uokolo i ugledala prevrnuti automobil s druge strane ceste.
Skupivši svu snagu u sebi pridigne se i teturajući krene prema automobilu.
- Bolje da ne gledate… - muškarac ju primi za ruku ali ona ga odgurne i krene dalje.
Nije vidjela kako je muškarac bio odgurnut posve na suprotnu stranu mosta i da je njegova glava eksplodirala poput bombe u sudaru sa željeznom ogradom, razbacujući dijelove mozga po asfaltu.
Što je bliže prilazila osjećala je ludi ritam njenog srca ali kao da je kucanje dolazilo odnekud izvana, a ne iz njenih grudi.
Sagnula se i pogledala u unutrašnjost automobila. Za volanom je sjedio muškarac srednje dobi, potpuno smrskane glave jednako kao i žena na suvozačkom mjestu. Oboje su bili mrtvi.
Prisiljavajući samu sebe na to ona pretraži tijelo muškarca sve dok nije pronašla njegov navčanik. Morala je znati.
Mark Cromwell, tako se zvao muškarac. Slika joj je izgledala poznato, baš kao i ime i odjednom je obuzme neugodan osjećaj. Odšepala je s druge strane automobila, do mrtve žene i potražila njenu torbicu s dokumentima. Pogled na lice žene natjerao joj je krv u obraze. Andie Cromwell, supruga Marka Cromwella.
Mark i Andie… Andie i Mark… Može li to biti slučajnost?
Krajičkom oka primijeti plišanog medvjedića na stražnjem sjedalu.
Djevojčica od deset, najviše jedanaest godina, ležala je u nepravilnom položaju na sjedalu još uvijek vezana pojasom. Po položaju tijela čini se da joj je slomljen vrat. Medvjedić joj je vjerovatno ispao iz ruke prilikom nesreće.
Bilo je nešto poznato u tom medvjediću što ju je natjeralo da ga uzme u ruke. I sve je nestalo u tom trenu.
Medvjedić je imao natpis na leđima, ispisan finim crvenim rukopisom.
„ Medvjedić Tony za najslađu djevojčicu na svijetu!Za Jen od mame!“
- Hoćemo li? – začuje glas iza sebe.
Ugledala je muškarca u crnom odijelu, besprijekorno izglačanom i čistom.
- Tko si ti i što…
- Znaš dobro tko sam i zašto sam ovdje! – muškarac ju je mirno prekinuo – Igramo ovu igru desetlječima! Nije li vrijeme da prestaneš s time?
- Ne znam o čemu pričaš!? – ona će nesigurno.
- Ne možeš promijeniti što se dogodilo! Vrijeme je da prihvatiš to i kreneš dalje! – muškarac će mirno – Vrijeme je da tvoja duša pronađe mir…
- Moja duša?! Hoćeš reći da sam mrtva?! – ona će iznenađeno – Ali ne osjećam se tako…
- Vrijeme je isteklo! Čekaju nas!
Njegovo se tijelo odjednom poveća u visinu a jezoviti urlik odjekne zrakom. I ona se tad prisjeti svega.
Odjednom je znala što je ovo stvorenje i zašto ju proganja.Znala je tko je Jen, Andie, Tony i Mark. I što je najvažnije, znala je tko je ona.
Duboko, na dnu rijeke ležalo je njeno tijelo, zaboravljeno.
Bježala je od kuće, od staratelja koji su je tlačili i zlostavljali. Kasno tog dana prelazila je most, umorna i gladna, kad je primijetila automobil. Bio je to on, njen mučitelj od kojeg je bježala. Zaustavio je automobil i krenuo prema njoj. Nije željela vratiti se ali nije mogla niti suprotstaviti mu se. Ostalo je samo jedno rješenje i nije dvoumila. Zaletjela se prema ogradi i prije nego je on uspio reagirati, prekoračila ju je i skočila u divlju rijeku.
Umrla je.
Njeno tijelo još uvijek leži dolje na dnu rijeku. Nitko ju nije tražio.
Njen je duh bio zarobljen na mjestu njene smrti, ne spreman da ode dalje. Ona je htjela pravdu, htjela je osvetu, i zato je bježala od stvorenja. Stvorenja koje ju je uvijek pronašlo jer je to stvorenje bila njena krivnja. Krivnja zbog smrti obitelji koju je svojom pojavom na cesti odvela u smrt. I čiju je smrt neprestano proživljavala.
Nije ni čudo zašto se nije mogla sjetiti tko je ona,zato što je posljednjih deset godina ona bila duh mosta Brown. Bila je zlo…
Post je objavljen 26.08.2012. u 11:26 sati.