Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dayafterday

Marketing

Osam prozorčića

Na vrhu Washington Monumenta nalazi se osam prozorčića koji vam pružaju fantastični pogled na grad Washington, DC. S obzirom da se nalazi u glavnom gradu SAD-a pogled je usmjeren ka Bijeloj kući, Ellipsi, Capitolu-sjedištu vlade i tako dalje i tako patriotski. U stvari sve što vidimo kroz te male prozorčiće (znam da je pleonazam ali tako zvuči bolje) su simboli. Neupitni simboli.
Sad zamislimo da i mi imamo neku sličnu «iglu» visine cijelih 555 stopa i neke druge simbole. Tko god ne poznaje ovdašnje prilike dovoljno dobro vidjet će i Banske dvore i Pantovčak i Crkvu sv. Marka. Remetinec je daleko, to bi već zahtijevalo upotrebu dalekozora ponajbolje marke. Vidjet će simbole. Oni pak, koji su malo bolje upoznati sa situacijom vidjet će osim hrvatskog grba na krovu i simbole. One, na žalost, neupitne.

Naša sunca na osam prozorčića

1. Milanović i njegova slučajna država. Ma nije on to tako mislio, htio je uputiti kritiku bivšoj Vlasti kako nisu ništa učinili da naprave ovu državu namjernom. Stvorenu s namjerom. Jednostavno nije mislio. Treba znati misliti. Nije to nikakav krimen. To može biti samo dar ili hendikep.

2. Josipovićeva priča o tome kako je Potjeh tražio istinu. Istinu o stini. Onu o nekom malom i velikom škoju. Kao da su ti babulji vrijedni dobrosusjedskih odnosa. Sve sam mogla zamisliti ali da će Potjeh uključiti u arbitražu i Ljutišu i Maruna kako bi smirio bjesove to nisam očekivala. Josipović uključuje Karamarka u priču o granici. Nisu dosta on i Zoran. Tolika sila pozitive i pameti na jednom mjestu. Vrsni diplomat i poliglota na jednoj strani i vrsni pravnik i suptilna glazbenička duša sa druge. Što će im više za odluku od dva sitna kamenčića! Logičnije bi bilo da taj posao odrađuje ministrica vanjskih poslova ili Davorin Rudolf. Priča o vlastitoj političkoj karijeri i preuzimanju odgovornosti. Sve je moguće u slučajnim državama.

3. Josipović i ZAMP. Dosta je tih autorskih prava, dosta je priča imali li prava ZAMP naplaćivati ili ne. Zašto se novinari bave tim pitanjima kada u slučajnoj zemlji postoje sudovi i pravnici. Sve važne stvari u ovoj i onoj državi objavljivale su se tako da bi se prekinuo program. I onda bi nam npr. Lilić objavio da je preminuo Tito, ili bi nam Blagoje Adžić rekao da crno nam se piše. Pošteno. A, ne ovako se nabacivati od nemila do nedraga. ZAMP mi je postao sumnjiv kad sam vidjela jedan dopis prema jednoj firmi koja nema nikakve veze s ekploatacijom bilo kakve glazbe. Uopćena špranca tipa...terenskim izvidom došli smo do saznanja da morate platiti iznos od ..,..kuna. Kad se tražilo točno vrijeme izvida i imena izviđača nastao je muk. Lov u mutnom.

4. Josipovićeva prepucavanja sa srpskim Novostima i Miloradom Pupovcem. Posvađali se mili i dragi. Toliko o slobodi medija i slobodi i pravima manjina kad se takne gdje se ne smije.

5. Ljudi sa ili bez diploma. Vještačenje diploma ljudi koji već dugi niz godina rade u MUP-u. Opet sumnja u dobronamjernost akcije. Ako ih je Kraljević Gudelj zavukla da je diplomirala a nije, svaka čast. Ako zaista nema diplomu onda nemojmo kriviti nju nego osobu čija je volja bila presudna onda i sada. Onako kako se odabrao pravi trenutak za obznaniti da je Đapić prepisao svoj magisterij. Do tada dajte nam samo kruha.

6. Suša na istoku

7. Požari na sve strane svijeta.

8. Kataklizmičke najave visokih temperatura. Croatiageddon.

Sreća da nema više prozora. I, što nam preostaje nego udri brigu na veselje. I otputuj.

Lyon - jutarnja kava. Na prekrasnom trgu s rasvjetom koja se šepuri s poda a opet ima onu antičku ozbiljnost svojstvenu velikim prostorima. Rijeka s tisuću mostova. Neka mirnoća, ozbiljnost, ljupkost u isti mah. Grad za kavu i ispovijed. Grad gdje si, okružen ljudima, sam sa sobom. Sitni tamnoputi ljudi prolaze kroz grad. Žene pomalo pomaknute ljepote.
Naslućujem neku zabrinutost, slutim gubitak primata-bilo u jeziku ili u politici.

Munchen - šoping na Stahusu. Glavna ulica za kupovinu. Ne volim kupovati. Tko bi rekao žensko pa ne voli kupovati. Ali volim robu, pa ponekad moram kupovati. Uživam u vrevi, šarenilu, onim štandovima s voćem i slasticama. Pa nešto gricneš pa nastaviš kupovati. Lakše je. Prodavačice ljubazne i na usluzi. Baš se osjećaš kao car. A onda u dobar kafić – Italian Connection. Opet Espresso mit Sahne. Ljudi bez stila i sistema. Kvarcani, bizarnih boja kose, lošeg make-upa i frizura. Ili ih nije briga ili ne znaju.
Naslućujem zabrinutost ali znatno manju no u Francuskoj. Imaju jakog Tatu koji je ujedno i Mata. Već će Tata riješiti situaciju kako bilo da bilo.

Potez Trieste-Milano - pokrajnje ceste, ne autostrada. Ima curvi pericolosih ali je romantičnije. Nepregledni vinogradi, lijepe kuće i okućnice. Svako malo magazzino con le scarpe. U ustima talijanska žvaka, pušiš talijanske cigarete. Belezza. Gdje god staneš bombon-Talijanke u šarenom papiru. Opet sitni tamnoputi muškarci ali savršenih košulja i odijela, o cipelama samo Wow – mirisi svuda. Užitak za čula. Misliš evo mene u raju.
Naslućujem zabrinutost, gubitak tla pod nogama. Dole pajac, dobro došla tugo.

Philadelphia - ručak u staklenom restoranu s pogledom na most Walta Whitmana. Konobari tiho kližu kroz dvoranu, ti jedeš onu lošu američku spizu, koja ima savršen okus. Gledaš most, pa iza mosta, pa nebo, pa prostranstvo – jer tamo ništa nije skučeno. Pa ti se i duša raširi. Pa se sjetiš Vlati trave pa sve poprimi neku nestvarnu dimenziju čak i ti sam. Osjetiš se velikim. U sebi. Muškarci savršenih zubiju, mišića zaostalih od treniranja baseballa iz srednje škole. Žene u pastelnoj garderobi, u ruci coffee to go.
Naslućujem zabrinutost ali i zbunjenost. Gdje sam ja? Što je ovo?

New York - Večera u nekom talijanskom | h r v a c k o m| restoranu. Ništa posebno. Jer što Amer zna što je dobra spiza. Reduciraš je na začine. Broadway predstava – i ona najgora bolja od najboljih negdje drugdje. Greenwich Village-Blue Note-sav taj jazz. Uz Martini rosso. Dio mase koja pulsira. I nosi te. U neko bolje raspoženje. Samo te cijene spuste na zemlju tu i tamo. Ali sve što je dobro se i plaća.
Nema zabrinutosti jer Life is a Cabaret.

Pogađate sve je ovo bio san. Osim onih osam prozorčića. Zašto bi se itko htio vratiti ali vraća se. Vjerojatno zbog Varijacija za glasovir. Ili kabarea.

I kako je to lijepo sročio Zvonko Maković u svojoj pjesmi «Odnosne zamjenice» ...Oni koji jednim pokretom sažimaju povijesne činjenice, koji stegnuto grlo osjećaju kao prirodno stanje svog neprobuđenog tijela....za one koji ne razumiju hrvatski...Oni.


Gypsy , nothing more, nothing less. Fair enough. A rekli su da će biti pošteno. Jel' pošteno?



Nisam se mogla odlučiti pa evo još jednog sfumato vokala koji pjeva o putovanjima






Post je objavljen 24.08.2012. u 12:42 sati.