Današnji dan počinje odlaskom na czss, Centar za socijalnu skrb. Tko je ikad tamo bio, dobrim poslom išao sigurno nije.
Moje dijete i mene čeka još jedno vještačenje prvostupanjske komisije.
Kad sam upisivala Malu u školu, u prvi razred jedine ustanove u Hrvatskoj za školovanje i rehabilitaciju mladih s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, nisam uopće znala da treba biti upućena preko czss. Ukratko, to bi značilo da Centar nadzire njeno školovanje, rješava poteškoće, surađuje i pomaže roditeljima, a prvenstveno bi trebao djetetu, štićeniku biti na pomoć.
Hahahaha!
Centar donosi rješenja. Rješenja koja su pravomoćna, koja određuju ljudima živote. Nikad mi nije bilo jasno, kako netko tko radi posao koji utječe direktno na tuđe sudbine, može biti šlampav neupućen neradnik. Ne radi se tu o suosjećajnosti, ona nije niti potrebna, radi se o najobičnijem obavljanju posla, maltene administrativnom, pa niti to ne može biti obavljeno kako spada. Sankcija, naravno nema, štete za nezaštićene, naravno ima. Ne kanim pisat u beskraj o radu raznih czss, njihovim groznim propustima, postoje forumi, postoje grupe, postoje ljudi koji pokušavaju presjeći taj čvor nerada i kriminala. Ne želim niti generalizirat, u gro godina srela sam čak dvije osobe koje su stvarno radile svoj posao savjesno. Jedna je pred mirovinu, druga je bila na zamjeni.
Želim reći da je bespomoćnost bespomoćnih još strašnija u današnjem sistemu rada.
Post je objavljen 22.08.2012. u 23:53 sati.