Dogodilo se to u velikom New Yorku
u crkvi Corpus Cristi neposredno prije svete mise.
Jednoga dana ušao je u crkvu i jedan dvadesetpetogodišnji mladić
koji nije bio kršten pa je o vjeri znao vrlo malo,
stoga je i bio nespretan ne znajući kako se ponašati u crkvi.
Odjednom ispred sebe spazi petnaestogodišnju djevojku što je pobožno molila klečeći u klupi.
Učinilo mu se da je sva uronjena u molitvu, kao da gleda nešto nevidljivo.
Vjera djevojke, koju prvi put vidi, prodirala mu je u srce.
On, uvjereni ateist i već poznati profesor i filozof, čovjek koji je pročitao 30.000 knjiga
i proputovao sve veće gradove Europe i Amerike, osjećao se toga trenutka vrlo nemoćnim.
Jedna nepoznata djevojka uzdrmala je njegovu nevjeru,
golema inteligencija zanijemila je pred silinom molitve.
Ovaj prizor unio je veliki nemir u njegovo srce i dušu koji se stišao tek nakon što je poučen u vjeri i kršten.
Pošao je u trapiste i postao svećenik i redovnik te jedan od najvećih duhovnih pisaca (napisao je 20 knjiga koje su uglavnom bestseleri).
Bio je to Thomas Merton.
Ime djevojke vjerojatno nikada ne ćemo doznati. Nije to ni važno. Njezino pobožno držanje u crkvi, žarka molitva i vjera u duši izvana se mogu činiti malenim i neznatnim, ali je silina njihova učinka nezamjenjiva. Donose drugima vjeru! Svetost malih stvari velika je i svakomu dostupna.
„Živi onako, kako bi na samrtnoj postelji
poželio da si živio!“
(Christian Gellert)
Post je objavljen 20.08.2012. u 19:57 sati.