Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sunce878

Marketing

DRAGI MOJI...

Puno je prošlo vremena od mog posljednjeg posta i nisam sigurna da će mi itko poverovati da sam tek danas pročitala komentare na njega. Nisam sigurna što me je baš danas nagnalo da otvorim blog, nakon gotovo šest mjeseci. Je li to bio mail drage mi prijateljice, čežnja za Vama, dragi moji ili neka nevidljiva sila. Ili je to bio današnji ručak uz koji sam ispekla pole krumpira koje je naš dragi i još nepežaljeni Ivek toliko volio? Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da su me Vaše tople riječi natjerale da otvorim čistu stranicu i krenem prstima po tipkovnici.
Sad ne mogu vjerovati da Vam ni Uskrs nisam čestitala, mili moji, a Vi još imate lijepe riječi za mene. Počevši od mog najdražeg učitelja Smotanog, dragi mojiCrna Kraljica i Šmrika, Kamena i Analiza, Sandra.vulin, Valcer, Tajanad i Mendulica, , nezaboravne Toxy, Metamorfoza i Vidrice i neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenula, jer to nikako ne znači da sam ih zaboravila. Dragi moj Šmrika, imao si pravo kad si napisao: "Znam kako ti je, ali da nije tuge čovjek ne bi znao cijeniti radost. Nikad ne umiru oni koje volimo i kojih se sićamo. Tvoj prijatelj znači nije umra. Ako ti nešto znači, ovaj smotani šmrika volio bi te imati za prijatelja :)))))))))))))))) " i hvala ti na tome, jer puno mi znače tvoje riči. I da znaš, ove sam mjesece posvetila svim onim stvarima koje nekako u punom zamahu životne svakodnevice zaboravljamo, a često i ne stignemo. Druženju sa dragim osobama, čitanju knjiga, slušanju muzike i pjevanju uz najdraže pjesme. To je, sigurna sam i bio najveći razlog što mi je ove godine vrt uzvratio posebnim čarom, čak i obiljem. Odmor sam provela bez svog Dalmatinca u njegovom mistu, ali zato u predivnom društvu: Juniora, Midori (njegove kume) te njenih kćeri, Aliere i Plautile. Ova nenadmašna petorka žarila je i palila obalom puna četiri tjedna. Pela se na Forticu, vozila do Biograda, plovila do Tkona i po kiši natrag, na Blatu u Posedarju tražila školjke u beskrajnom pješćanom plićaku, jela fantastične fastfood obroke i splačine kakve nikome nikada ne bi servirali....slušali nezaboravnu klapu Sv. Juraj HRM. Istina, Midori nas je ponekad ostavljala bez svoje nazočnosti, primorana poslovnim obvezama, no vikendima se ipak vraćala da uživo sluša priče o još ponekom osvojenomi kilometru obale.
Ne znam je li moj Zeleni kvadrat sahnuo tih tjedana od tuge za mojom pažnjom ili je ipak kriva jedna viša sila, koja je pogodila sve vrtlare i ratare Ljepe naše, ali drago mi je da sam mu se vratila. Ma falio mi je i moj Dalmatinac, nije da nije, mada smo se čuli u prosjeku triput dnevno, a ako Vam kažem da su nas Beba i Lola dočekale s takvim uzbuđenjem kakvo je riječima uopće teško i opisati, budite sigurni da ne pretjerujem.
Pripreme za školu u punom su jeku, sedmi razred, nije to mala stvar. Zajedno s njima kreću i neki građevinski zahvati na kući, malo opsežniji. Dakle, bit će posla. Ipak, sad sam uvjerena da uz sve to imam snage ponovno družiti se sa blogom i Vama dragi moji. Mislim da su moje ispražnjene baterije zamjenjene nekim novim, snažnijima i da sam posve neopravdano samu sebe uvjeravala kako sam ostala bez riječi, kako više nemam o čemu pisati. To je isto kao kad uvjerite sebe da više nemate što dati....Nadam se da više nikada neću doći u takvu zabludu....jer dok je daha u meni željet ću svoje misli, riječi i djela dijeliti sa meni dragim ljudima....



Post je objavljen 19.08.2012. u 15:20 sati.