Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hidradenitissuppurativa

Marketing

HS ZOO HOBI

S obzirom na supurativnu specifičnost mojeg života s HS-om, često razmišljam kako bi nazočnost neke životinje utjecalo na mene i na moj život uopće.To se ne tiče samo mene, nego i svakog onog tko ima ovakvu ili sličnu bolest. Odmah bih se ogradio na ljude koji iskreno vole životinje i na one druge.
Ljudska samoća je jedna jeziva stvar, a pogotovo kad je začinjena nekom teškom i neizlječivom bolešću. Volim životinje i imam svoj stav o njima. Prije svega ih cijenim i držim kako se o njima mora voditi briga kao o punopravnom članu vaše zajednice. Ako se radi o psu, trebate ga redovito izvoditi u šetnju, hraniti, voditi brigu o zdravlju, higijeni... Dakle, jedna lijepa obveza koja uz ljubav iziskuje i određene napore. A to je ono što je vrlo bitno kada imate HS.
Mi znamo što znači kad nas stisne ta stravična bol i kad vam se ne da mrdnuti, a gle, psiću se pripiškilo i grebe po vratima. Onome tko ima dobru volju i iskrenu ljubav, to će doći fantastično, prisiljen je odlijepiti se od kreveta i otpješačiti par kilometara s ljubimcem. Odlična vježba uz silnu radost zajedničkog trenutka.
E, ali kako odabrati voljenu životinju? Tu sam se u startu zgadio sam sebi jer to je kao da se mislim koji ormar ili kakvi slatkiš kupiti.
Imam specifičan stav prema životinjama i bio bih najsretniji kad bih živio na ogromnom imanju gdje bi sve te moje životinje bile slobodne, odvezane i radosne. Ali živim u ovoj ružnoj zgradi i bez pravog okoliša za npr. psa. A pas bi bio moj prvi izbor i to apsolutni mješanac.
Ne volim ovu svakodnevicu u kojoj ljudi kupuju pse, čipiraju ih, kastriraju te potom instaliraju na kauč, uglavnom.baš kao i PC. Mojoj duši je to u biti odvratno.
Baš kao i stvarnost u zološkom vrtu. Kad sam zadnji put tamo bio s Maricom, par puta sam pustio suzu, ali onako frajerski, da me ona ne vidi. Pogotovo kad sam ugledao kralja svih mojih životinja, veličanstvenog vuka. I još je jedan od njih, ironijom sudbine, imao neku vidljivu kožnu bolest. Sve te jadne životinje, okovane, kojima se mogu diviti ako platim deset kuna!!
Ptice ne dolaze u obzir. To mi je još najveći zločin, divlja svinja ne leti i ne zna koji je to dar. Svojem ocu sam uvijek puštao iz krletke njegovu kanarinku Peggy, ali se ona, sirota, uvijek vraćala, a ja dobivao po ušima.
Mačke karakterno ne cijenim i ne vidim ih u zajednici sa mnom iako oko mene sve vrvi od njih. Kao dječak sam bio u onim eskadronima koji su mučili i proganjali mačke. Nikada ni jednu nisam taknuo, ali to je tako bilo, bio sam u družini i priznajem zločin. Prekidali bi nogomet ako bi se pojavila koja kantara i trk za njom. Ne ponosim se tim i ujedno skidam kapu kantarama koje su podnijele strahoviti teret i teror u tom socijalizmu mojeg dječaštva. Bile su mučene i proganjane, a vidi ih danas. Cijelo dvorište je prepuno njih, predebele se izležavaju dok im ljudi u posebnim posudama donose hranu za kojom bih se i ja mašio. Današnji dječaci ne igraju nogomet nego svaki sa svojom dioptrijom piljka u mobitel. Pa tek onaj mačak Brendon iz TV reklame, koji brine o svojem urinarnom traktu...
Ali, ljubav je slijepa i možda nekim spletom okolnosti baš mačka bude moj sustanar, tko zna!!
U svakom slučaju i bez obzira koliko miris sekreta i krv može zbunjivati vašeg sustanara, lijepo je odgurnuti samoću od sebe. Moram prvo razlučiti moje stavove spram tih divnih bića i teoriju da ne mogu ući u neku prodavaonicu i ovisno o tome koliko imam novca, mogu birati koliko će biti lijepa ta moja nova ljubav. Baš kao i u Amsterdamu.
A možda bi, s obzirom na navedenu suppurativnu specifičnost, idealni izbor bila iguana. Kad me stisne ovaj surovi HS, lijepo ona i ja nepomično ležimo i slušamo Led zeppelin. I nikom ništa!!!
Image and video hosting by TinyPic

Post je objavljen 17.08.2012. u 21:41 sati.