Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/luki2

Marketing

Tatjanino pismo Onjeginu....



Plakala sam kad sam davno, davno, kraj osnovne, početak srednje škole - pročitala Pušinove stihove... Posebno - Tatjanino pismo Onjeginu....
"To mora da je ljubav" - mislila sam tada, ne znajući o ljubavi ništa...Ali, emocije su doprle do mene..Dirnule...
Jeste li se ikada zapitali kako bi izgledalo Tatjanio pismo Onjeginu danas? Da li bi zvučalo poput SMS-a, koji bi glasi: "Gdje si? Čekam Te na Rivi" ili: "Dolazi brzo! Pod satom na Trgu sam!" Bojim se da bi se moglo dogoditi tako nešto...Jer u ovom ubrzanom vremenu, sve pokušavamo ubrzati, preuveličati...Vrijeme, emocije, dane; koristimo svaki trenutak - jer ne znamo kada ćemo ga opet imati prigodu "ukrasti"...

Evo Tatjaninog pismo, prisjetimo se, iz nekih prošlih vremena i jednog drugog stoljeća...

"Pišem vam – šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
prezir vaš da l’ ću steći.
Al’ ako vas moj
udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se nećete odreći.

Da šutim ja sam prvo htjela,
i za sramotu mojih jada
ne biste znali vi ni sada,
bar da se nadam da sam smjela
da ćete opet k nama doći
i da ću bar i rijetko moći
u selu da vas vidim našem,
da se veselim glasu vašem,
da vam što kažem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noći duge sama
dok ne dođete opet k nama.
Al’ osobenjak vi ste, znamo,
i teška vam je selska čama,
a mi… mi ničim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Što dođoste u naše selo?
U stepi, gdje moj život traje,
ja ne bih srela vas zacijelo
i ne bih znala patnja šta je.
Smirivši burne osjećaje,
možda bih jednom (tko će znati?)
po srcu našla druga vjerna
i bila bih mu žena smjerna,
a svojoj djeci dobra mati.

Drugi!… A ne, ja nikom ne bih
na svijetu dala srce svoje!
Oduvijek tako pisano je…
Nebo je mene dalo tebi;
moj život sav je jamstvo bio
da ću te sresti između ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zaštitnik do groba budi…
U snove si mi dolazio,
i neviđen si bio mio,
tvoj pogled me je svud proganjao,
u duši davno glas odzvanjao…

Ne, nije mi se san to snio,
jer čim si ušao, ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
govorio si sa mnom jednom
kad prosjaku pomagah bijednom
i kada blažih molitvama
buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
o priviđenje moje drago,
promakao kroz noć kao sjena,
nad uzglavlje se moje sagnuo
i šapnuo mi riječi nade
ljubavi pune i iskrene?
Tko si ti? Čuvar duše mlade
ili kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše.
Možda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duše,
a sasvim drugo suđeno je…
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaštitu od tebe…
Pomisli: ja sam ovdje sama
i nikoga nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nijemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni
bar pogledom oživi jednim,
ili iz teškog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Završih! Da pročitam strepim…
Od stida više nemam daha…
Ali vaša čast mi jamči lijepim
i predajem se njoj bez straha…

Aleksandar Sergejevič Puškin

(Iz poeme “E. Onjegin”)

Dugo sam razmišljala: kako bi to pismo sročila jedna Tatjana danas....

Pa pokušajmo:

Najprije rođendanske čestitke – za dobre želje nikada nije kasno, zar ne?! Nadam se da se slažeš.
Malo me čudi sve ovo što se događa – ali, valjda ja najbolje znam – i ne mora mi to nitko demantirati ni potvrditi – jer sam prošla najbolniju metodu, metodu vlastite kože – koliko emocije mogu utjecati na čovjeka i njegove postupke….
No, i Ti to znaš – jer sam si birao…
Prisjećam se Bratislave, gdje sam Te formalno zapravo prvi put upoznala – i već tada rekla- slušajući izlaganje na konferenciji – „Ovo je netko koga vrijedi poslušati!“
Predavanja – na fakultetu (druga je stvar što sam jedva čekala da se završe, ali to je imalo neke svoje druge razloge, ehhh) – divila sam se lakoći Tvoga izlaganja i povezivanju činjenica i pitala se kako nisam vidjela nešto toliko očito i jasno – zar mi to mora reći netko drugi……
Prisjećam se Havela, prisjećam se konferencije u Pragu….Kako si primio vijest o Havelovoj smrti?! Je li bar malo zaboljelo?! Ili je samo prošlo oko Tebe, ako neka nebitna informacija…
Kao da se događa sada, vidim kako se pakiram i kako se veselim, jer – i Ti ideš u Prag…Dolaziš na moj teren! Ima li išta ljepše, kad znam što Ti sve mogu pokazati i gdje Te sve, na koja draga mjesta odvesti…
U Pragu nas čekaju s autom, divne li zemlje – pomislih tada; i još „Kad nešto jako, jako želiš, sve se uroti da Ti se želja ispuni“….
Kazalište nakon Hradčana; pomalo mi je zima – ali ne od hladnoće….U kazalištu nisi ni trepnuo; neprestano držeći moju ruku u svojoj…Zapravo, u potpunosti si je upio, nestala je u Tvojoj ruci…
Nakon kazališta – odlazak u hotel…E, tu sad počinje igra emocija….Toplo-hladno; zima mi je – vruće mi je….Praviš se kao ništa se ne događa….Hmmm…
Odlaziš – kao navodno – i ostavljaš pred vratima sobe….Ne mogu vjerovati kako kontroliraš emocije; Tvoje lice ne odaje tragove bilo kakve sumnje…
Nakon nekog vremena – ipak ne možeš protiv sebe – tiho kucaš i – ulaziš….Na rubu sam suza, Ti to svojim pronicavim pogledom odmah naravno vidiš – ali….Ništa nije važno, samo da si Ti tu….Ne govoriš ništa, samo me lagano maziš po licu i skidaš sve sa mene….“Sve u redu?“ Sada – da….
Sjećam se i Amerike i Twinsa…Koliko sam strepila, jer si Ti baš tada odlučio otputovati u Ameriku….
I sjećam se veselja kada si nazvao….Sjećam se i jednog Londona, za koji mi nisi rekao da putuješ….E, te sam se noći stvarno uzrujavala, a Ti si mrtvo – hladno hodao oko hotela sa mnom, da alkohol malo popusti i ispari iz moje glave….
Nadam se da sam prisjetila nekih posebnih trenutka, bar za mene, i da sam podsjetila koliko je živo ono što si pokušao prenijeti generacijama…..A to znači i – kvalitetno, jer je odoljelo zubu vremena…
Dobro uvijek pobjeđuje, oslobodi se sumnji i strahova; vrati se u neko bolje, ljepše vrijeme i pokušaj…Pokušaj pobijediti za sebe!
„Imam sa Vama velike planove…“ Sjećaš se?!

Srdačan pozdrav , Tvoja

L.

Ni do koljena Tatjani, znam...Ali, vrijedi pokušati....Vježba čini majstora - kažu Nijemci....A oni valjda znaju što govore! :))))




PS. Koliko su strpljenje i njega važni...Jedan cvijet, za koji sam mislila da ništa neće biti od njega.....A gle...:))))


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic

Shvatili ste što sam htjela reći, zar ne?! :)))))



Post je objavljen 14.08.2012. u 14:43 sati.