Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/morskaosa

Marketing

MALO MAČE

Priče iz knjižnice


Ljudi su si često knjigama slali poruke. Tako su mnoge poruke stigle u ruke onih kojima nisu bile namjenjene, pa bi ih oni prisvojili kao misao vlastita srca. U knjižnicu je mogao svatko ući, nije bilo ograničenja u godinama, rasi, spolu, vjerskoj pripadnosti, a pogotovo ne u inteligenciji ili načinu na koji čovjek upija poruke iz knjiga ili načinu na koji ih ispljune. Svijet je uvijek muku mučio sa onima koji ne žele čitati, a gdje bi tek stigao kada bi na knjižnicu napisali obavijest velikim tiskanim slovima:- NIJE ZA ONE KOJI NE ZNAJU ČITATI. Možda bi se mnogi upitali, ne bi li bilo bolje da zaobiđu to mjesto. Možda bi se rodila pritajena sumnja prema znanju čitanja, a hrabrost odlazaka u knjižnicu, naočigled sigurne sramote, tj. pogleda od strane znalaca, postala jedna od vrlina. On je sad u našem u društvu, on je sad pametan. A ovaj hrabri bi stvarno pomislio. Ja sam sad u njihovom društvu. Ja sam sad pametan. A samo je bio dovoljno hrabar da se ponizi i prizna da ne zna čitati ili dovoljno hrabar da umisli da jako dobro čita. Tako je i moj susjed, slučajno i rođak kada bi mu se spustila razina alkohola u krvi govorio: Pišam vam se ja na Hoellbecka! Jel čujete? Sve je to malograđanska izmišljotina. Nikad nisam čitala Hoellbecka, pa nisam znala da li bi se vrijedilo na njega popišati, a sumnjam da je i on. Možda je rekao i: Pišam vam se ja na Coehla!, a ja sam krivo čula, ne bih dala ruku u vatru, ali to nije ni bilo važno za mog susjeda, slučajno i rođaka. Ono što je kod njega važilo kao pravilo jest da je malograđanština kriva za svako zlo na svijetu, kao i njena suprotnost- građanstvo, a kad bi mu ponestalo inspiracije onda bi uskliknuo: Treba živjeti, uživati, ne pripadat! Nazdravio bi potom svojim sugovornicima, iako mu je više od dvoje ljudi odjednom uvijek bilo previše, pa je višak građanstva u svom prisustvu ignorirao. Biti nomad u vrijeme SF- a zasigurno je bio ogroman poduhvat za jednog čovjeka od krvi i mesa. Potajno sam ga shvaćala, ali za razliku od njegovih povremenih kompanjona u kasnovečernjim kružocima, nikada mu nisam povjerovala ni riječ. Čak me žalostilo što ga gledaju često kao da govori velike i važne stvari i otkriva im špilje ljudske podsvijesti u kojima nikad nije nitko bio, iako ne postoji već neizrečeno, a pogotovo prihvatljivo pravilo u životu na svakog čovjeka. To bi bilo kao da vam je najdraža majica upravo ona tri broja manja i silno se pokušavate uvući u nju. Iako unikatna, vaše oči ju gledaju kao svoju. A nije za vas. Kao što ni malograđanština nije kriva za život baš svake budale kojoj se moj susjed, slučajno i rođak uvuče pod kožu. Iako ih je on spretno uvjerio u to. Pljujem ti ja na te budale!, i to bi govorio. Naglas i da ga čuju, pa je zato bio još uvjerljiviji. Mislili su da je mjerilo iskrenosti upravo ono što čovjek izrekne pred tobom o tebi. A nije i nikad nije bilo. Ono što prešuti je daleko bitnije.
***
Jednom zgodom se malo crno mače prikralo u kuću i sjelo pored mog susjeda, slučajno i rođaka. Njegovi gosti su bili pomalo šutljivi, gotovo rezignirani tu večer. On je gledao u mačka, mačak u njega. Onda mu je u sebi počeo tepati: Malo mače, malo mače... Da bi razvedrio ili bar ugrijao već pomalo komornu i ustajalu atmosferu započeo je dijalog s gostima. Isprva je to bio monolog: Pljujem ti ja na bogove, na državu, na crkvu, na kraljeve, na feudalce, na poslodavce, na grad, na vijećnike, na trgovkinju i bivše žene. Odjednom su svi živnuli. Biće kao da su jedan drugome predavali štafetu jer i oni su počeli pljuvati na sve redom i u nizu kako je koja kuća slijedila drugu u ulici. Uglavnom smo svi bili susjedi, pa smo se i mogli tako često družiti okupljeni oko olimpijske baklje, umalo popljuvane. Onda se netko sjetio da je žedan i otišao po alkohol na benzisku. O da, sad je već bilo puno opuštenije. Bivše žene su postale ružne, državnici krivci, kraljevi neplemeniti, bogovi nepostojeći, a bivše žene u sljedećoj rundi još ružnije. To je činilo se bilo sasvim dovoljno za atmosferu, pa je moj susjed, slučajno i rođak požalio što je pljuvao po nekim kraljevima, osobito božanstvima koje je duboko cijenio. Začudo, nitko nije pljunuo na malo mače, a mačak je bio ružan, brat bratu, kao da je odnekud pobjegao sa svojom slinavom gubicom i kao da ga je strah da će ga itko više ikada igdje primiti. Ovdje je bio prihvaćen isprve. Moj susjed mu je opet počeo tepati: Malo mače, malo mače. To je sad već bila kao neka mantra. Mačak je uto izletio iz kuće, trčao kao bijesan, ušao kroz rupu u hodniku, naciljao spavaću sobu, popeo se na krevet, liznuo vlasnici nogu i pljunuo: Mijauuu!!! Njezin suprug se okrenuo na bok: - Rano je počeo, dobro da nismo nabavili mačku. – Da, idem ga nahraniti! Onda se digla i krenuo je za njom u kuhinju. – Malo mače, malo mače, tko će tebe nahraniti, je li, švaleru? Mačak ju je gledao kao u Olimpijsku boginju. A možda je bio samo dobro raspoložen, onako kako samo životinje znaju kad ulove prvi put, a doma ga čeka gospodarica. Tu noć je zaspao na knjigama. Kod njih je uvijek bilo puno knjiga, puno malih skloništa. Moj susjed, slučajno i rođak je nakon što je mačak otišao samo promrmljao: Ma nije važno, budale, glavno da vas sve volim. A i tko bi se sjetio sutra mu dat jest. Malo mače, malo mače..

10.8.2012.


Post je objavljen 11.08.2012. u 16:49 sati.