Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

Thompson i ostali

- revitalizirani post od 10.8.2012.

Nije tišina kad se ništa ne čuje, tišina je kad se dobro čuje iz velike daljine. Postao sam toga posebno svjestan otkako sam se preselio u jednu vrlo mirnu i iznimno tihu ulicu. Kad sjedim s prijateljima na terasi moramo razgovarati šapatom jer se uobičajeni glas čuje sto i pedeset metar uz i niz susjedstvo.

Na isti način kao što se mene čuje, čujem i ja druge. Na oko pedesetak metara od mog prozora po najgoroj vrućini neki građevinski radnici nešto posluju oko jedne nove kuće. Čujem ih kao da su mi metar i pol ispod prozora. Ne moram se truditi da prisluškujem, ne mogu a da ne čujem svaku riječ.

Jedan oduševljeno govori, a ostali povlađuju:

- Kako bih ga rado sreo i upoznao! Samo da mu kažem - svaka ti čast! Svašta si napravio, a nitko ti ništa ne može!

Zainteresiram se o kome to pričaju. Koga bi radnik koji se znoji na paklenskoj vrućini tako rado sreo? Thompsona! Pjevača. (Patriotski piše svoje ime sa - Th!) Oduševljeni govornik nekoliko puta ponavlja:

- Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može!

Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Izjava se sastoji od tri dijela: prvo - svaka mu čast, drugo - svašta je napravio i treće - nitko mu ništa ne može. Prvo pokazuje priznanje i divljenje. On je njihov idol. Drugo je zanimljivo: uopće ne govore o njegovoj muzici, ona ih nimalo ne zanima, ne govore ni o njegovim idejnim stavovima i porukama nastupa i javnih izjava, ni na njih ne obraćaju pozornost, donekle ih zanima kao nešto dostojno poštovanja sama uspješnost po sebi. Dapače, ono „svašta“ podrazumijeva da bolje što je muzika gora, što su poruke šokantnije i neprihvatljivije jer je time završni dio izjave drastičniji - a nitko mu ništa ne može! To! To da radiš što ti se prohtije, bez obzira koliko narušavao sva mjerila zdrave pameti i dobrog ukusa - a nitko ti ništa ne može! - to je ono o čemu sanjaju.

Ono da netko otkrije nešto zbog čega zasluži Nobelovu nagradu za znanost, pa ga nakon toga svi poštuju, to je sasvim nezanimljivo. Em se moraš decenijama truditi za tako nešto, em je sasvim normalno da te nakon toga cijene. Tko god se dovoljno potrudi može tako nešto. Ali to da brljaviš i izvodiš svinjarije, a nakon toga te odmah svi cijene, sjajno zarađuješ i nitko ti ništa ne može - to samo rijetki i odvažni mogu! Da mu je samo sresti Thompsona samo da mu kaže - svaka ti dala!

Moram priznati da mi tako nešto nikada nije palo na pamet. Preciznije, nije mi palo na pamet kao nešto pohvalno. Sjećam se kada sam prvi zamijetio takvo ponašanje. Sredinom osamdesetih godina tadašnja država je činila sve moguće da se Mimarina zbirka umjetnina preseli u Zagreb, u Hrvatsku, u Jugoslaviju. Dali su mu na raspoloženje palaču u Gornjem gradu da u njoj živi i pohrani umjetnine dok se ne pripremi reprezentativniji prostor za izlaganje, uredili su ono što je danas poznato kao Klovićevi dvori, Mimara je pri tome zahtijevao sve i svašta, a kada su mu sve udovoljili kapriciozno je rekao - ne, neću, dajte mi drugu zgradu, onu na Rooseveltovu trgu u kojoj su gimnazije…. I sve je počelo ispočetka. Iselili su gimnazije, preuredili zgradu… Svaka čast njemu i njegovoj zbirci, ali ja bih ga tada najradije šupio nogom u guzicu i poslao nazad u Austriju, neka ondje izvolijeva što god hoće. Slično se ponio i Pogorelić. U jednom je trenu poželio smjestiti svoj dom na Gornji grad, našli su mu reprezentativnu staru kuću, obnovili je, ponudili mu, a onda je on rekao da mu nije dovoljno dobra. Ni jedne ni druge priče se ne sjećam ni točno ni u pojedinostima, dobro se sjećam jedino da su obojica pokazala takvu razmaženu kapricioznost i infantilnu zahtjevnost da je to graničilo s nevjerojatnim. Javnost se bila podijelila, treba li im udovoljiti ili ne, ali nitko nije obratio pozornost na ono bitno - da je na djelu bio takav bezgranični i bezobzirni egoizam koji je morao uroditi Škegrom, Kerumom i Mamićem.

Naravno da postoji ogromna razlika između Pogorelića i Mimare nasuprot Thompsonu i likova poput Dikana Radeljaka. Naravno da se prvi ne mogu otpisati kao što se može druge. Apostoli su barem uzvraćali nekakvom vrijednošću, u epigona se vrijednost topi kao što egoizam raste. Ali među njima postoji povezna nit. Ono što su oni započeli onda, ovi današnji nastavljaju. Raditi što god kome puhne, a nitko im ništa ne može.

Tako gledano ne da nije važno što je Thompson primao novce od HDZ-a, što nije podmirio poreze, što je kao veliki rodoljub vlasnik radio-stanice u Srbiji, što propagira sirovi nacionalizam, nego je sve to tek preporuka. Da propagira Ku-klux-klan ili nešto još ekstremnije, bilo bi još bolje. Što gore to veći dokaz da mu nitko ne može staviti soli na rep. Da ga ulove u incestu, pedofiliji, sodomiji i homoseksualizmu, samo bi ga još više cijenili oni u čijim očima je velik - naravno, dokle god može i dalje što god izvodio.

Nije Thompson jedini koji se tako ponaša. Novine su prepune naslova koji alarmantno vrište o lopovima, prevarantima i štetočinama svake vrste koji prisvajaju irealne sume novaca, čine nesagledivu štetu ili se bahate na tuđi račun preko svakih granica i nikome ništa. Mnogi se čude kako narod sve to podnosi, zašto se ne buni više od toga da tek ponegdje netko vrisne, a ostali samo ponegdje poneko potiho gunđaju.

Jednostavno. John Steibeck je rekao da socijalizam nikako nije pustio korijenje u Americi jer siromašni ne vide sebe kao eksploatirane proletere nego kao privremeno još neostvarene milijunaše. Na isti način se ni naš narod ne buni protiv svojih eksploatatora: ne vide ih kao krvopije, nego kao idole. „Američki san“ je decenijama propovijedao da svatko preko noći može postati milijunaš, „hrvatski san“ je da svatko preko noći može postati veća stoka od svih ostalih i prethodnih.









Post je objavljen 21.08.2016. u 12:00 sati.