Večeras sam suprugu predala papire za razvod. Znala sam da će ga boljeti, klize mi suze niz lice jer mu je teško, ali tako mora biti. Ja sam se krzmala, borila s njim i sa sobom više od godinu dana - kad to preračunam, svodi se na to da smo točno pola braka u nesuglasicama. Žao mi ga je, ali večeras sam bila oštrija i direktnija no ikad, ranila sam ga, ali on je taj koji je znalački izbrusio oštricu.
Nisam mislila da ću tako morati progovoriti s njim nit sam mislila da ću o tome riječi napisati - zato jer me sram svojih postupaka, sram pred sobom samom. Nadala sam se da ga neću morati ocrniti, nit pred sobom nit pred drugima, ali više nisam sposobna uljepšavati istinu - gola je, ružna i bolna, ali kad je istinitost odzvonila u mojim ušima zvukom izrečenog i napisanog postala je svjetla, jaka i dobra.
Ne mogu si pomoći da se ne prisjećam svih prilika kada mi je okrenuo leđa, pustio me na cjedilu, odbio mi pomoći, pa čak ni iz samilosti prema sitnim fizičkim boljkama od rada, a kamoli kad bi me odbio u bračnoj ložnici - onda je poniženje postalo potpuno. Onda je ranjavao najnježniji ženski dio u meni, a ja sam šutke, s izglumljenim razumijevanjem pružala podršku u neizmjernom stresu, strašnoj križobolji, nevjerovatnoj zlovolji: "Proći će... nema veze.. drugi put ćemo..." Neću se promijenit! Jebi se krasni svijete! Neću! Samo želim jednako takvo razumijevanje za sve pizdarije koje mene jebu, i spremna sam ga dati i spremna sam si oduzeti za osobu koju volim. Osjećam da si griješim dušu ovim riječima, ali pustit ću ih van, jer me unutra bole - kad se napišu, one postaju stvarne - a ovo je kraj jedne priče o obmanjivanju same sebe, toliko si dugujem.
Prisjećam se svih onih puta kada je šutke sjedio u uredu, tvrdeći mi kako nije lijen, nego se on jednostavno s ničim u toj firmi ne slaže, pa se neće ni udostojit radit nešto što sam ne smatra neophodnim, a ja sam sama iskrcavala kombi robe na +34°. Prisjećam se svakodnevnih prodika kad sam se uhvatila u koštac s novim, strogo muškim, radnim mjestom - i da, popušila sam samo tako na kraju, ali sam u 2 godine naučila i isprobala što nikad ne bih da nisam bila mudovita. Kad su mi se radni dani znali odužiti na 20-ak sati u periodima po mjesec dana, kad sam se trudila zaspati dok sam osluškivala svoje srce u ušima, a nisam uspijevala od iscrpljenosti, kad sam se budila u 4 ujutro i nadmetala isključivo sa suprotnim spolom u poslu kojeg se nijedna iole normalna žena ne bi ulovila, kad bih nakrcala sama troznamenkaste i četveroznamenkaste kilaže u kombi u istu takvu neku zoru na -7°, a on je mirnim snom svo to vrijeme trulio u krevetu. I bila sam dobra, jebeno dobra u svom poslu! S 26 godina dobila sam radnike dvostruko starije od mene, kojima sam bila primorana biti šefom, i nije mi bilo teško. I bila sam zadovoljna jer je u jedno vrijeme išlo sve točno kako sam planirala i kreirala sama. I nije mi smetalo što u istom danu navlačim gumene radne čizme, pa kasnije štikle za sastanak. I onda, kad bih se konačno nakon 10-14 sati vratila kući, dobila bih prodiku u svemu tome što u njegovim očima radim krivo, predavanje kako bih sve to trebala i lekciju zašto ja to njima svima dopuštam, a meni je samo trebao zagrljaj u miru da mi vrati snagu, sex za opuštanje mišića, lijepa riječ da me vine u visine.
Prisjećam se svih višesatnih rasprava i svađa u kojima se rješavaju samo problemi sintakse i sintagme, a ne predmet razgovora. Naviru mi sve one svađe u kojima bih bila kriva za nešto, i popustila bih, oslabjela od natezanja i navlačenja, i progutala sve to sa saznanjem da, ako sam sad to sve prešutjela, valja mi šutjeti zauvijek. Sjećam se svađa u kojima bih se kao lavica borila za svoje pravo i ne dokazavši ama baš ništa zalupila vratima da se štok odvoji od zida i uz škripu guma na rikverc krenula iz garaže na besciljnu vožnju, a potom se krotka vraćala doma i nudila lulu mira, potkupljivala večerom, iako ponovno nisam bila kriva. U 9 godina zajedničkog života povodio se uvijek za onom svojom: "Ja mogu priznati krivicu, ako mi ju se dokaže." Priznao je krivnju svega dvaput - umorila sam se od dokazivanja, ne zanima me to, želim samo živjeti u miru i slozi, ne želim se svađati, ne želim besciljno raspravljati, ne želim zamijerati, ne želim gotovo uvijek biti kriva, ali očito je samo to ostalo od 9 godina suživota - zamjerke, doza gorčine - progutala je lijepe izlete, nenadane poklone, zajedničke ručkove, ideje i planove.
U maniri prave pripadnice ovog bezglavog i otužnog naroda, ispušila sam kuću u kreditnoj zamci onih lažljivih lihvara - sretna sam. Bolje da nije upalilo. Snovi koji se urušavaju su nekad više nego dobri. Nakon što sam, naručivši mikser betona, koji najzad nije mogao doći jer jednostavno ne stane u dvorište, s dečkima betonirala ploču ja, a on je sjedio doma jer: "Neću ja ispaštat jer se ti ne znaš dogovorit! Kako si možeš dopustit da te tako zajebavaju!" .Dečki su nakon propalog poziva mom suprugu zvučali ovako: "Šefice, sad ću ti dat kamion pa ideš ti po cement, da se oraspoložiš. Sad ćemo mi to sve tik-tak!" Stresla sam pol bakse pive na sunjari s mojim bauštelcima i navečer zakurila s njima roštilj i ništa mi nije bilo teško, kući mi se ionako nije žurilo, gledat njega koji će krenut zvocat kao frustrirna kućanica. Jesam li spomenula da sam ja laufala po materijal i dogovarala iskope jer on ne vozi, i da, uopće mi nije bilo teško - isfuravanje muškog alter-ega mi nikad nije teško padalo. Jesam li rekla da sam za svaki potez popila jezikovu juhu? Ustvari, on bi ju kipuću prolio na mene, ja sam se izmicala, umjesto da sam rigala vatru, jer sam imala svako pravo - sve je bilo tip-top - napravila sam sve savršeno u zadanim uvjetima i vremenu, jer samo tako znam raditi kad mi je do nečega stalo.
Bio je mudar. Ucijenio me mojom slobodom. Živjela sam u uvjerenju da mi nitko ne bi dopuštao da 4 ili 5 dana u tjednu popodne i navečer izbivam iz kuće i naučila sam se s time biti sretna. Istina je da me ucjenjivao s onim do čega mi je najviše stalo. Istina je da sam bježala od kuće jer nisam bila zadovoljna (ako izuzmemo činjenicu da sam jebivjetar), istina je da sam najveći dio svojih izleta i izlazaka htjela provesti s njim u društvu, a njemu nisu pasali nit moji prijatelji, nit rodbina, nit poslovno okruženje, a bogami ni moji hobiji i zanimacije.
Vodili smo odvojene živote. Imam prijatelje za odlazak na koncert, izložbu ili predstavu, prijatelje za odlazak na Street Race ili one za opušteno druženje uz iće, piće i društvene igre, one za izlet u prirodu - zar je moguće da nigdje nije poželjeo ići sa mnom, nego mu je uvijek draže bilo izmumljat: "Ne da mi se." i ostat zbijen u 4 kuta kuće, u kojoj se, usputno rečeno, osjeća gostom, pa se nije htio niti odvažiti raditi išta za nju osim neznatnih kozmetičkih zahvata i sitnih čišćenja. Kako sam pak ja mogla prihvatiti njegove prijatelje i hobije - kako ne bih kad me sve i svašta zanima, a s ljudima mogu stvoriti odnos nakon svega par rečenica. Shvatila sam da nema bliskih ljudi oko sebe, da živi osamljeno sa mnom u društvu, a ja mu glumim ženu, prijateljicu, kurvu, mamu i dadilju, a ponajviše glavu kuće s kojom se riječima, a ne djelima, nadmeće u prevlasti.
Sjećam se nebrojenih dana kad bih kuhala dva ručka jer on ne želi jesti s mojima jer ga živciraju. Sjećam se kad sam ga vozikala 35 km u jednom smjeru na ribolov popodne, i u ranu zoru se vraćala po njega. Sjećam se rasprave o tome da odnesem torbu na popravak kod postolara, a ja sam ju odnijela kod šilice i tadašnjih riječi: "Nije bitno što je sve napravljeno kako treba, ja sam te tražio da ju odneseš kod postolara. Bitan je i način, a ne samo rezultat." Sjećam se bijesa i nemoći, svađa u kojima vrištim riječi koje ga neće uvrijediti, ali će ga urazumiti - nakon toga tuge i poziva za zajedničku trpezu koju on inatljivo odbija i duri se danima čineći svakodnevicu ponekad nepodnošjivom, i tjerajuć mene u bijeg od kuće na najnoviju zanimaciju koja se voli odužiti do sitnog sata u radni dan.
Grozim se što me poslao samu na 5-dnevni izlet s njegovim društvom u kojem zna da je frajer koji bi me potrošio, a on je, zbog izmišljenih nesuglasica s planom i programom izleta, ostao kod kuće i pustio svoju ženu u ralje drugom muškarcu (ah, dotična se baš nije ni žalila kad je vidjela da sve ide nizbrdo ionako) - zar nije imao potrebu obilježiti svoj teritorij i zaštititi 9-godišnju investiciju u odnos sa mnom? Očito, nije.
Sjećam se dana inata, nadurenosti i zaglušujuće tišine, unatoč svim mojim tihim pokušajima da vratim osmjeh i veselje, a sve zbog rubnog dijela "Mačjih očiju" koji je najbogatije nafilan kremom, a ja ga nisam spremila već ga je mrknuo bezobzirno netko od ukućana; zar mu nije bilo dovoljno: "Ajde, ajde, za vikend ću ih napravit opet"? Sjećam se njegove neraspoloženosti i depresije koja mi je malo po malo ubijala volju za rad, srećom nikad volju za provod.
Shvatila sam da od one škrabotine kod matičarke ja više nisam sretna, jer sad je to to - uzeo me "zdravo za gotovo", ja sam privezana lancem i držao je da se neću ni poželjeti otrgnuti. Nisam mu prijetila razvodom, svega sam jednom natuknula mogućnost prije nekih godinu dana. Borila sam se, i shvatila da mogu mijenjati samo sebe, nikog drugog; da me nikad nije prihvatio kad uspijeva izreći: "Kad ti misliš odrasti?" ili "Kada ćeš se uozbiljiti?"
Povrijedio me večeras kad je rekao da nisam bila fer što će iz krizno-jadnostojeće tvrtke moje obitelji dobiti otkaz i otpremninu - nije da mu svi tupimo unazad godinu dana da krene tražit posao jer je frka, i povrh svega i dalje živi kod mene i živjet će još neko vrijeme dok ne završi autoškolu u 34. godini i ja mu na sve to skuham i ručak s vremena na vrijeme. Ma nek ide njemu na dušu - žao mi je što ne želi išta naučiti, što ga to sve neće promijeniti, što neće saslušati ni brojne zajedničke prijatelje koji mu govore isto što i ja, što neće možda nikada naučiti graditi čvrste veze s bližnjima i davati im ono najbolje što ima; žao mi je ako će i dalje u zlovolji i depresiji bahato zahtijevati da mu se svijet prilagodi bez da mu on ponudi išta osim te iste zlovolje za uzvrat.
Bili smo si ponekad dobri, ponekad izvrsni čak, ponekad smo si radili nažao, ali kad sam shvatila da moram birat riječi da bi se razumjeli, da moram ustezat odgovore i prešućivati, onda bez grižnje savijesti, oslobođena, mogu reći da je došao kraj.
Sitan je sat, a sutra se radi. Uz cigaretu idem bacit pogled u nebo, možda me počaste suze sv. Lovre za miran san.
Post je objavljen 10.08.2012. u 02:20 sati.