Marketing
Vjeverica na Duracell baterijama
Inače sam po prirodi jako nestrpljiva i znatiželjna osoba. Ponekad je to naporno okolini oko mene, znam, al jednostavno oni crvići u guzici mi ne daju mira, i nakon pristojnog vremena glumljenja flegme - puknem ko kokica i moje Duracell-ke prorade. 
Rekli bi da su oni zečevi iz reklame bijeda, zato su me prozvali ludom vjevericom koja skakuće gdje joj se i kad hoće.
Imam onaj "problem" sa nalaženjem osoba oko sebe, koje većinom me vide kao osobu na lakim ili teškim drogama koju puca ljubav i sreća i ružičaste naočale mi samo fale da sve vidim divno. Al baš divno! Iz svake životne situacije (a ponekad sam imala baš teške) izvlačim pozitivu i obično ljudi oko mene imaju bar prividan osjećaj da će sve bit ok. Ne dajem lažne nade, ali pokušavam da ljudi budu malo pozitivniji i da znaju izvuć samo ono najbolje iz života.
Naravno, samim time kad je čovjek sretan - obično negdje ima probleme, pa tako i ja na ljubavnom planu. Jednostavno ne pronalazim muškarca koji me može "pratit" - svi bi me uvijek mijenjali. Neki bi me pretvorili u divnu kućanicu, neki bi mi srezali krila i zauzdali me da budem doma i da rađam djecu, neki bi mi branili moju slobodu i druženje sa ljudima, a neki bi čak i da idem na rigorozne dijete da izgledam ko one tete sa plakata - da skratim priču, moje baterije privlače puno negative vjerojatno zato kaj bi svi htjeli komadić onog kaj imam ja u glavi. Naglašavam, nije sve tako divno i krasno oko mene, imam i ja trenutaka i plačem tu i tamo, ali sve je to zdravo da čovjek sam sebe ne izgubi.
Postoji hrpetina muškaraca u mom životu, al svi su mi oni prijatelji iz pojedinog aspekta života, s kojima mogu razgovarati o vrlo malo tema - pretežito o dodirnim točkama koje su nas spojile : sport, aktivnosti, glazba, izlasci i slično... Neki su super za filozofiranje, neki za cicijanje, neki za bicikliranje, a neki samo za popit kavu i kratit vrijeme. Ne, nisam plitka - nego zaista osjetim kad nekom treba da mi priča satima o svojim problemima ili se isplače jer znaju da ih neću osuđivat, a i zašto bi? Svatko ima svoj vid izbacivanja frustracija i ako sam ja ta pored koje se osjećaju ok to napravit - moja misija je ispunjena. Jednostavno volim pomagat ljudima koji nemaju toliko jaku hiper-crtu u sebi koja ih može učiniti sretnima.
Uvijek se sjetim jednog frenda sa kvarta koji je svaku moju mušicu prebacivao u stvarnost. Moje dupe se sjetilo u 5 ujutro da bi išlo van Zagreba na kavicu, a moj frend za pol sata ispred zgrade već čekao na motoru da odemo u Rijeku na kavu i vratimo se nazad... Naš odnos više nije tako intezivan ko prije - ipak je on oženjen čovjek, ali svejedno kad je u komi veli ženi da ide k meni se provozikat i na kavu (sreća pa se njegova žena ne osjeća ugroženom)...
Dakle, ja sam ona koja skakuće okolo, koja širi pozitivu i cvrkuće na sve, frendove i frendice izvlači iz apatije, daje rame na korištenje u svrhu tuljenja i slinjenja, troši i zadnje pare na frendove ako je potrebno - samo da se oni osjećaju ok i sretno. Nemam velku plaću, ali sitnice svi vole - pa uletim tu i tamo sa pokojom. Glava u nebu, noge na zemlji, srce negdje izgubljeno ali nadam se da ću ga opet nać i tako to već godinama - sve do nedavno.
Upoznala sam prvi put u životu muškarca koji me doslovce baca na dupe i to do te mjere da nekad imam osjećaj da ja njemu ne mogu parirat. Moram mozgat, moram ga nadmudrivat, moram koristit možđane stanice na koje se već paučina uhvatila i moja znatiželja je proradila do te mjere da bi iz kože iskočila ponekad. A on je sve to naravno shvatio, i golica mi maštu do neizdrživosti!!! Duracell vjeverica je našla električnu jegulju koja ima generator, a ne bateriju!!! 
Naprosto ne vjerujem da postoji netko ko je još veći hiperaktivac nego ja - ooouuuuu yeah!!! 
Postala sam ovisna o tom nadmudrivanju i igricama, vrištanju od sreće kad vidim poruku i samom osjećaju da te netko doživljava i kao inteligentno biće... Nebi vjerovali kako se brzo od te stimulacije mozga klinka pretvara u ženu, i asexualna osoba u sexualno gladnu osobu - sve se bojim da bi mi Duracell-ke bile premalo za ono što mi treba. Nisam bila frigidna, nego samo emocionalno gladna, upravo osiromašena plitkoćom drugih oko sebe koje sam silno željela da budu dio mog života. I nema veze dal će taj muškarac ostat u mom životu, al on je taj koji je probudio nešto u meni i otvorio mi oči da počnem bolje gledat i izvan ružičastih naočala - jer koliko su one divne i krasne, to je donekle i obmanjivanje sebe i svoje stvarnosti i stoga mu na tome svemu HVALA - pa makar osjećaj živosti bio kratak, ali sam ga bar doživjela.... I ako ne ostane on u mom životu - ostat će zauvijek jedan dio mene rezerviran samo za njega.... 
Post je objavljen 06.08.2012. u 11:08 sati.