Marketing
Tuga s juga
Igor Isakovski: "Pješčani sat", zbirka priča, Meandarmedia, Zagreb, 2012.
Iako je Pješčani sat, prva prozna knjiga makedonskog pjesnika, prozaika i prevoditelja Igora Isakovskog objavljena u hrvatskom prijevodu, zbirka priča koje se mogu čitati i sasvim nezavisno, mnogo je među njima i očiglednih i skrivenih veza. Neki se likovi ponavljaju, njihove odraze uočavamo i onda kada nemaju ista imena, neka su mjesta standardna u više priča, ali zajednički duh svim tekstovima između korica Pješčanog sata daje atmosfera. Turobno, očajno, tužno, čak i usprkos povremenim humornim sekvencama, takvi osjećaji i takva raspoloženja prevladavaju kod likova u ovim pričama, beznadno zaljubljenih i beznadno usamljenih.
Iako se zbivanja u pričama koncentriraju oko tri različita muška lika, s ponekim digresijama u mitologiju ili u priču unutar priče, Pješčani sat nam razotkriva jedan jedini univerzalni karakter: sredovječnog muškarca u vječitoj potrazi za idealnom ljubavi. Likovi u ovim pričama ponekad su i faktično samci, ponekad maštaju o idealnoj ženi, ponekad se obris idealnosti formira oko vizije neke sasvim stvarne i konkretne ali nedostižne žene, a ponekad su u čvršćoj ili labavijoj vezi, sa stvarnom ženom pokraj sebe, ali se zbog toga ne osjećaju nimalo bolje.
Sve što daje čar nekom trenutku, što bi u nekim drugim okolnostima bio dobar izgovor za romantiku, ovdje je uzrok frustracije i traume. Naime, svijest o prolaznosti, o mogućem gubitku, o vrlo krhkim ovosvjetskim razlozima za ostanak, sve te duševne napetosti junake ovih priča bacaju u vrtloge teških briga i dubokih strahova.
Ali, zanimljivo, iako se dijelom prikazuju kao sasvim neopravdani, skoro iracionalni, ti osebujni muški strahovi ne doimaju se patološkima, kao recimo kod mnogih "sjevernijih" autora koji su se pišući o muško-ženskim odnosima odvažili razgolititi svoju slabiju mušku stranu. Štoviše, kad se neka žena pojavi "u kadru", ona je obično stabilna, a tom stabilnošću zrači i prema partneru, zakrivajući ga od njegovih vlastitih frustracija, ili je u najgorem slučaju ravnodušna. No, muška tuga, izvan komunikacijskih kanala u okvirima "optičke vidljivosti", stoga nije ništa manja, jer sve se vrti u krug, nije duša uplašena od samoće samo tada kad je doista sama, već i uslijed same slutnje da će ostati sama.
I kako se liječi, kako nastoji ne poludjeti od vlastitih strahova ta usamljena i tužna južnjačka muška duša? Prividom normalnog života, normalnog po kriterijima izvanjskoga svijeta: malo se pije, malo se sluša glazba (sasvim i vrlo određena glazba!), malo se putuje i luta, malo se isprazno jada prijateljima, drugim srodnim usamljenim muškim dušama. Jedan od kulminacijskih trenutaka u ovoj knjizi uočio sam u završetku dijaloga između glavnog lika, muškarca koji već dugo nosi sa sobom fotografiju žene za koju misli da je idealna ali ju nikad u stvarnosti nije sreo, i upravo te žene kada se njih dvoje jednom sasvim slučajno napokon sretnu.
On, koji je "s njom" proživio dobar dio svog duševnog i emocionalnog života, njoj sada želi objasniti što je ona za njega i koliko mu znači, ali ona je time, blago rečeno, iznenađena, jer naravno o svemu tome ona čitav svoj isti takav život nije znala ništa. Njezin je život sređen, ona njega nije čekala niti je za njim tragala kao što je on tražio i čekao nju, i u tom susretu on njoj sve to želi objasniti, ako ne sada kad je zauzeta, onda kasnije, nudi joj da odu porazgovarati negdje gdje ih nitko neće ometati, ali ona pristojno otklanja poziv, kaže da mora ići, i ostavlja ga s njegovom zadnjom misli: "Idi. Ja ću otići malo umrijeti…", i sve je, zapravo, savršeno jasno, ljubav i tuga nisu dva oprečna stanja, to je jedno te isto stanje, jedno te isto.
(Objavljeno u Glasu Istre, 21. travnja 2012.)
Post je objavljen 05.08.2012. u 11:19 sati.