ponosila sam se svojim unutarnjim mirom, duboko disala, bila prisutna, živjela u sadašnjim trenucima, osvještavala sebe i svoju prolaznost, svoju nevažno-važnu ulogu u univerzumu. tek tu i tamo, nekim uskim hodnikom zalutala bi povremeno ona stara patnja ona kojoj sam se još donedavno tako lako predavala, sjena koja me je pratila u stopu tako dugo, -moje misli o njemu. i mislim da sam tu tugu pretvorila u sjećanje na nju. a misli i želje u tim zanemaremim zakutcima kao da samo nemirno spavaju. pa ipak, noćas me je probudila tišina, moja je ruka uhvatila uvijek utišani mobitel -na njemu je bio propušteni poziv od prije desetak minuta. kako je to moguće, osjetiti a ne čuti? kako je moguće da već nekoliko dana čekam ali ne želim to sebi priznati? mi nismo, znam zauvijek zaboravljeni usputni suputnici u vlaku kojim putujemo kroz vrijeme, kroz svoje dane života. kakva nas to sila drži u toj nestvarnoj kompoziciji tako dugo?
Post je objavljen 01.08.2012. u 19:02 sati.