Tvoje riječi se kao tupo
neumitno
svrdlo
uvrte u moju utrobu
dižući mučninu,
koja u grlu zalaj
e kao reska replika
na tvoju misao.
Ogradiš se kamenim zidom za tren
i ostaneš nijem
i gorak iza njega,
a iz tebe izađe
hladna
uvrijeđena rečenica.
Bijes u meni se digne
kao olujni oblak,
koji se sprema ispusti blatnu kišu
i grom
da razor
i tvoje hladne zidove - sada.
A srce mi se stisne od sebe sama,
zaveže ruke i noge da ne odu bez moje volje
i stegne grlo da se ne glasa.
Zarobljena sobom
gledam u tvoje oči,
koje ne mogu pobjeći
od tebe
i izreći grlom
nešto drago i toplo.
Dva zarobljena tijela u ledu,
živih pogleda
se brane
od vlastitih demona,
voleći se očima.
Molim te, ne daj im da umru u ledu.
Pusti prvi
iskreni krik iz grla
,
oslobodi zrak iz bubnja koji stvara tvoj trbuh,
moja ruka
, koliko god nervozno krenula
dok stigne do tebe,
jedino te može pomilovati.
Post je objavljen 30.07.2012. u 20:08 sati.