Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/monasticism

Marketing

Značenje i svrha duhovnog vodstva


Image and video hosting by TinyPic

Izvorno, prvobitno značenje duhovnog vodstva nameće određenu potrebu vezano za posebni asketski zadatak, osobit poziv za koji se traži profesionalna formacija. Drugim riječima, duhovno vodstvo jest monaški pojam. Tek kada su se muškarci počeli povlačiti iz kršćanske zajednice u pustinju da bi živjeli život u samoći, nastala je potreba za duhovnim vodstvom. Za obične članove prvobitne kršćanske zajednice nije bilo neke osobite potrebe za osobnim vodstvom u smislu poziva. Biskup, živi i vidljivi predstavnik apostola, osnivač mjesne Crkve, govorio je ljudima, kao predstavnik Krista i apostola i brinuo je uz pomoć prezbitera za sve duhovne potrebe svog stada. Pojedinačni član zajednice »formiran« je i »vođen« svojim sudjelovanjem u životu zajednice; sve nužne naputke davali su ponajprije biskup i prezbiteri, a zatim neformalnim strogim opomenama roditelji, supružnici, prijatelji i druga kršćanska braća i sestre.

No, odlaskom prvih pustinjaka u pustinju, došlo je do odvajanja od kršćanske zajednice. Njihov odlazak u divljinu odobrio je i u određenom smislu kanonizirao, ni manje ni više, nitko drugi nego biskup, tada sv. Atanazije, a slijedili su ga i drugi. Ipak pustinjaci su živjeli osamljeno i opasno, daleko od ijedne crkve; rijetko su sudjelovali čak i u otajstvu euharistije. No otišli su u divljinu tražiti Krista. Kao i Krista, Duh ih tada odvede u pustinju da ih đavao iskuša (usp. Mt 4,1). Stoga se pojavila potreba za »razlučivanjem duhova« i za duhovnim ocem.

Nakon mnogih minulih stoljeća promatranja pustinjskih otaca, tumačit ćemo njihov poziv u svjetlu našeg vlastitog. Na kraju krajeva, oni su bili »prvi redovnici«. Vidimo koliko su se njihovi životi značajno razlikovali od naših. U svakom slučaju, njihovo hotimično povlačenje iz normalnog života vidljive Crkve predstavljalo je veoma opasnu duhovnu pustolovinu i inovaciju takvog tipa da bi je mnogi danas nesumnjivo sasvim odbacili. U toj pustolovini nužno je bilo ostvariti određenu zaštitu. Najočitija i najvažnija bila je obuka i vođenje novaka koje je obavljao »duhovni otac«. U takvom slučaju, duhovni otac zamjenjivao je biskupa i prezbitera kao Kristov predstavnik. A ipak, postojala je razlika: nije bilo ničega hijerarhijskog u toj funkciji. Imala je jednostavno karizmatsku narav, a potvrđivala ju je osobna svetost oca. Najveći »opati« u egipatskim i sirijskim pustinjama obično nisu bili svećenici.

Apothegmata ili »Izreke pustinjskih otaca« ostaju elokventno svjedočanstvo jednostavnosti i dubine njihova duhovnog vodstva. Učenici su često putovali miljama kroz divljinu samo da čuju neki kratki savjet, »spasenjsku riječ«, sažeto prosuđivanje i Božju volju njima namijenjenu, u nekoj njihovoj aktualnoj i konkretnoj situaciji. Utjecaj tih »riječi« nije se sastojao toliko u njihovu jednostavnom sadržaju koliko u nutarnjem djelovanju Duha Svetoga, koje ih je pratilo u duši slušatelja. Pretpostavka je, dakako, gorljiva vjera i duboka glad za riječju Božjom i za spasenjem. Ovaj duhovni tek, potreba za svjetlom stvorena je zatim iskušenjima i kajanjem. »Vodstvo« je stoga bio Božji odgovor na potrebu nastalu u duši, iskušenjima i kajanjem koji je prenosio karizmatski predstavnik Mističnog Tijela, abbas ili duhovni otac.

Tako stižemo do glavnog značenja duhovnog vodstva. Riječ je o kontinuiranom procesu formacije i vodstva koji kršćanina vodi i potiče u njegovu posebnom pozivu uskladivši se vjerno s milostima Duha Svetoga, takav kršćanin može postići neki određeni cilj svog poziva i sjediniti se s Bogom.

Sjedinjenje s Bogom ne znači samo viđenje Boga na nebesima nego, kao što Kasijan kaže: savršenu čistoću srca koja posvećuje dušu čak i na zemlji i njome duša postiže nevidljivi doživljaj nebeskih stvari. Duhovno vodstvo bilo je, dakle, jedno od osnovnih sredstava za postizanje monaškog savršenstva.

Thomas Merton, Duhovno vodstvo i meditacija




Post je objavljen 22.07.2012. u 22:41 sati.