Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marinakaturic

Marketing

KAKO DA PREZIVIM OVU NOC

Večer..... Tako glupo doba dana, da ni sama neznam
koliko. Danas sam izgubila dio zivota. Hm... Ne zelim da zvuci kao da mi
je neko umro, iako se ovo mozda moze poistovjetiti s tim. Nemam namjeru
paziti na gramatiku jer se osjećam toliko lose da se ne zelim ujutro
uopce probuditi. Samo zelim da mi se vrati.  Moje srce, dusa, moj zivot.
Vec mi puno fali. Nemam bogzna koliko godina, ali ih imam dovoljno da
sam mogla nauciti osnovu zivota (iako ga u detalje znam), imam ih
dovoljno da se usudim reci da sam vidjela i Sodomu i Gomoru. Tesko je
biti mlad i znati, biti mlad i patiti... Nisam naucila kako se bjezi od
patnje i boli. Ima ponekad trenutaka kad mislim da sam stvarno
prolupala, i da mi nijedan psihijatar nece pomoci. U nekoliko sekundi mi
se sve okrenulo naopako. Pocela sam propadat, a nemam se za sta
uhvatiti. Trazim i ne nalazim. Grijesila sam puno, bas kao i svi ljudi
na ovoj planeti. Nekad sam toliko nisko pala da se usudim reci koliko
sam grijesila. Ne vjerujem ni u Boga, ni Crkvu, ni u ljude. Barem ne
vise. Jedino sto mi je ostalo to je NADA. Moja vjerna pratilja, jedina
svijetla tocka. Alkohol. Nikad mi nije pomogao. Nikad mi nije bilo bolje
od votke. Muskarci. Nikad mi nisu pomogli. Nikad mi nije bilo bolje
nakon njih. Goran. Andeo sa krilima. Slucajno sam ga srela. Jedne
veceri. Onaj njegov osmjeh me oborio s nogu. Doslovno. Mislila sam da cu
propast u zemlju. Nisam trazila jos jednog muskarca za utjehu. Samo mi
je falio prijatelj. Upoznali smo se i moj je zivot poceo. Ugledala sam
nit za koju se mogu prihvatiti, nit pomocu koje se mogu vratiti na vrh.
Pomogao mi je, pruzio mi ruke (obadvije) i poklonio mi najlijepsi,
najlijepsi osmjeh na svijetu. Pricala sam mu. Od pocetka, do kraja.
Svaki dio svog (proslog) zivota. Nije mi sudio. Volio me slusati, i
poklanjao mi utjehu. Nakon mjeseci i mjeseci razgovora, kava,
zajednickih izlazaka, raznoraznih dogadaja... Konacno.  Nasla sam
prijatelja koji bi dao zivot za mene. (Tako sam ja mislila).... Dodiri
su poceli prelazit svoje (prijateljske) granice. Poljubac. Razocarenje.
Rzocarenje u rijec i odnos pojma PRIJATELJSTVO. Svim silama sam
pokusavala uskladiti RAZUM i SRCE. Nije mi islo za rukom. Prokleti Razum
je zelio (samo) prijatelja. A Srce je čeznilo za ljubavlju. Srce me
osvojilo. Priznao mi je. Rekao je da se zaljubio. Nije mi bilo sve
svejedno kad je priznanje doslo do zdravog razuma. Nisam Srcu dala
sansu. (ili sam barem tako mislila). Poljubac. Nesto nevjerojatno. Nesto
fascinantno, enigmaticno i puno osjecaja. Puno radosti, otkucaja,
strasti i napajanja. Snaga. Jedna gospođica koju sam davno prije
izgubila ( hahaha, mislim da je to bilo prije barem 7 godina). Ponovo
biti snazan je odlican osjecaj. Samopouzdanje. Sreća. Savrseno je
vidjeti osmjeh na licu (pogotovo samoj sebi nakon milion godina). ne
jedan, nego mali milion osmjeha i to sve u jednom danu, jednoj godini, u
jednoj godini i 7 mjeseci. Toliko malo vremena, toliko malo radosti, a s
druge strane, toliko puno i vremena, i radosti, i srece, i svega.
najboljih i najlipsih 550 dana u mom zivotu. Odlucila sam da zelim da se
tih 550 dana prevori u cijeli zivot (makar do 2055. godine). Zavolila
sam ga toliko ludo, beskrajno. Počela sam zivjeti samo za njega, svaki
slobodni trenutak sam mu poklanjala. Sve sta sam imala bezuvjetno sam mu
poklonila. Nisam trazila nista za sebe. SUMNJA. Zapitala sam se moze li
ova veza opstati? Dajem i ne dobivam, prima i ne daje? (ovo me sad
podsjetilo na seriju "Friends" hahha) Mogu li sitnice uvesti kaos u ovu
vezu? Optimist sam. Vjerovala sam da se to nikad nece dogoditi. Zajebala
sam se. Moja čangrizavost je sve unistila. Sad se samo pitam jeli ovo
tek vrhunac? Ne zelim ga izgubit. Potreban mi je... Njegov zagrljaj,
dodir, poljubac,. Pogled. Zaista mi je potreban moj zivot. Vecer je...
najgori dio dana....Kako da prezivim njegov Ponos? Ono njegovo
egoisticno Ja. Kako da prezivim ovu noc? Jesam li malo rekla? Jesam li
zakomplicirala ovu pricu u nekom retku? Jesam li ja uopce na pravom
putu? Pocinjem opet padat? Kako da prezivim ovu noc?


Post je objavljen 19.07.2012. u 03:18 sati.