Marketing
Neželjeno odredište
Edo Popović: "Lomljenje vjetra", roman, OceanMore, Zagreb, 2011.
Zagreb, desetak godina u budućnosti. Hrvatska više ne postoji. Postoji Holding - skup sedam najvećih gradova, okruženih visokim zidom, a unutar tih zidova žive bogati, moćni, utjecajni i slavni. Sve što narušava njihov mir i napredak zabranjeno je. Sve izvan zidova je Zona - tamo žive otpadnici, tamo se odlaže otpad, tamo su neprijatelji, ali i mete, objekti rekreacije i vježbanja održavanja sustava pokornosti. Unutar zidova, u Holdingu, iako podjela društvenih uloga još uvijek koliko-toliko postoji, zapravo vladaju novac i trgovina, njima služe sila, politika i snage reda. Ništa više nije sveto, pa nije problem ni od zgrade Hrvatskog sabora napraviti privatnu rezidenciju. Ljudski život je najmanje svet - ljudi su samo brojke, jedinke koje troše, nesvjesne da njih zapravo proždire sustav kojemu služe svojim trošenjem.
A onda se gotovo ni od čega razvije svojevrsni pokret pasivnog otpora zvan Tamne kapuljače. Sve masovniji biva taj pokret, a ljudi mu prilaze postajući svjesni da mogu živjeti i izvan ranijeg sustava, da se mogu prehranjivati, pa čak i imati društveni život, čak i ako nisu brojke s potrošačkih računa, ako nemaju provjerljivi identitet. No, taj pokret ne ruši sustav Holdinga. Tamne kapuljače naprosto neprimjetno žive paralelno s avetima moći. Ipak, postoji puno tajniji pokret, zove se Nejestivi, malobrojnih odvažnih ljudi koji su odlučili ne dopustiti da ih sustav proždre. Zato Nejestivi. Oni priznaju da su teroristi, oni ubijaju, a na meti su im najočitiji eksponenti sustava novca i na njemu temeljene moći - bankarski karijeristi. No, i bankaru i teroristu i veteranu ne tako davnih ratova ništa ljudsko nije strano - sudbine će se ispreplitati, strane će se mijenjati, dojučerašnje mete postajat će poslodavci, suborci će se naći na suprotnim stranama, a protivnici će u naglom proplamsaju ljudskosti premostiti razlike za koje su im drugi utuvili da ih dijele.
Nakon bijega iz književnosti s Priručnikom za hodače, Edo Popović se ovim romanom još više promijenio. Ogorčenost slabostima suvremenog društva, koja izvire iz stranica Hodača, u ovom je romanu instrument sasvim drukčijih pokušaja likova da utječu na svijet oko sebe. Jednim je dijelom ovaj roman socijalna distopija, znanstvenofantastična konstrukcija moguće budućnosti, manjim dijelom zasnovana na tehnološkim preduvjetima života, a većim dijelom na razvoju (zapravo, na degradaciji) međuljudskih odnosa, dok je drugim dijelom zapravo svojevrsna inventura tranzicije. Secirajući put kojim mi danas upravo kročimo, Popović nas odvodi na odredište na koje većina nas ne želi stići, ali se s obzirom na razvoj događaja ono čini neminovnim.
Prije par godina mladi karlovački pisac Zoran Janjanin je u svom romanu Hazmat orisao društvo bliske budućnosti u kojem se grupa nezadovoljnika obračunava s loše usmjerenim razvojem države i društva ubijajući pokvarene političare, suce, svećenike, policajce i drugovrsne moćnike. Edo Popović je puno iskusniji pisac, no došao je do iste literarne mogućnosti, iako donekle drukčijim putem, drukčije vodeći sudbinu svojih junaka. Zanimljiv je to znak: književnost nam je napokon postala hrabra, oštra i upozoravajuća, navješćujući moguće žustrije odgovore ugnjetenog pojedinca na sve bešćutniju uzurpaciju raspolaganja tuđim životom, zdravljem i imetkom.
Popovićev bi roman, neka mi bude dopuštena jedna sasvim aktualna opaska, svakako trebali pročitati svi novopečeni saborski zastupnici i svi drugi koji tek kroče putovima moći i vlasti. Naprosto radi osobne moralne preventive.
(Objavljeno u Glasu Istre, 31. prosinca 2011.)
Post je objavljen 18.07.2012. u 21:51 sati.