Na putu od Mostara do Herceg Novog sam slušao nakon gro vremena TH i to me je malo bacilo u razmišljanje, uopšte o njima. O jako lepim tekstovima koje Bill piše.
"Bio si slobodan i nevin.
Verovao si u srećan kraj.
A onda su se dani pretočili u godine
i sada si tu,
potpuno izgubljen,
a svoje stare snove si uspavao.
Tišina može da razori čoveka."
Razmišljao sam o tome kako uopšte nema loš glas. Nije neki najsjajniji vokal, ali mnogo gori su uspeli, pa niko nije podigao frku. Muzika koju sviraju je sasvim ok. I samo zbog tog Billovog androginog izgleda se napravila sva ta pompa oko njih. Ljudi zaista umeju da budu okrutni i ne biraju reči. Nemaju obzira prema tome da je taj dečak tada imao 15 godina i da se iza svog tog silnog laka za kosu i nokte, iza te neukrotive kose i nitni krije neko jako uplašen ko se tek sprema da odraste. Neko koga su svi ti komentari mogli da slome. Ali, on je odabrao da ostane jak. I istrajao je. Ipak, možda da nije bilo tolike mržnje ne bi bilo ni tolike ljubavi. Možda fanovi Tokio Hotela ne bi toliko grčevito branili svoj omiljeni bend.
Ne mogu govoriti o onima koji su tek došli, koji su počeli da ih slušaju relativno skoro, jer zaista više ne visim po tuđim blogovima i ne znam stavove i razmišljanja tih ljudi, ali nešto od toga mogu pročitati u komentarima koje mi pišete. Ali, mi, koji smo praktično odrastali u periodu kada se TH pojavio, zaista smo bili kao mala, luda četa koja je osećala konstantnu potrebu da se svađa, pravda i dokazuje. Sad smo prerasli to i svejedno nam je. Možda smo prerasli i TH, ko zna? Znaćemo to kad izađe novi album, a verujem da će pred nama biti neki zreliji album, jer su i oni zreliji. Neke stvari koje sad čujem, a koje sam ranije voleo, su mi smešne. Ali i dalje ima pesama koje će mi uvek ostati sjajne, kao što je "Ich bin nich ich", "Rette mich", "Hilf mir fliegen", "Totgeliebt", "Reden", "Dark side of the Sun", "Phantomrider", "Shadow", "Pain of love", "Forever now", itd.
Ne znam ni što sve ovo pišem. Jednostavno su mi se u tom putu vratile neke stvari. Uspomene na moje uvrnute tinejdžerske stajlinge u želji da ličim na Billa, na sobu sa gomilom postera, na kupovanje svih novina u kojima je i najmanja slika ili tekst i na kraju na genijalni koncert u Beogradu.
Ukoliko ovo pročita neko od vas, ranijih redovnih čitalaca, voleo bih da podelite svoje utiske o TH-u danas ili o vašim sećanjima na period kada ste ih voleli. xD
Ostatak je na vama, a ja ću biti tu da se pridružim raspravi...
Imate mahanje xD