Tatiana je mlada cura koja se odlijepila od Meksika i došla živjeti na nekoliko godina u Berlin. Život u Berlinu je, barem njezin, je prilično monoton. Život u Berlinu je opterećen prošlošću, srušeni Zid je još u sjećanju, a ostaci nekadašnjih podzemnih skrivenih prostorija nekadašnjih tajnih službi nekadašnjih nehumanih režima, i dalje u ljudima stvaraju jezu. Tatiana nema stalni posao, ne studira, nema stalnog dečka, ni stalne prijatelje. Priča je fokusirana na period u kojem se honorarno zapošljava kod profesora Weissa sa zadaćom da pretipkava njegov diktat, što malo demonotonizira njezine dane. U to vrijeme upoznaje i meteorologa Jonasa, nešto poput dečka za dvokratnu upotrebu.
Ovako monoton život teško je opisati a da sama priča ne postane monotona. Autorica je to dobro uspjela izbjeći. Interesantan stil pisanja, pitke rečenice poput radlera, puno slika i sitnih epizoda, tjeraju nas naprijed, sve do posljednje rečenice.
Ipak, ne mogu a da to ne otkomentiram, kritike na omotu knjige („Roman koji hipnotizira“, „magija i poezija posvuda su u ovome romanu...“, „Uzbudljiv i lirski roman...“, te na koncu, tj. na naslovnici samoljubivo stoji „“Iznimno“ kaže The Independent i „Ništa slično u suvremenoj prozi“ kako kaže LA Times, su ipak debela pretjerivanja. Koja me ponekad i unaprijed odvrate od uzimanja knjige s police. Nepotrebno.
Knjiga je autoričina prva i sigurno će slijedeće biti još bolje. Fingers crossed.
Prva rečenica:
„Onih dana dok je Reichstag bio tek spaljeni skeletni obris negdašnjega, a Brandenburška vrata više priječila nego omogućavala prolaz, vidjela sam Hitlera.“
Posljednja rečenica:
„Prije nego što smo dosegnuli visinu letenja, avion se probijao kroz gust sloj oblaka i nekoliko sekundi kroz prozor moglo se vidjeti samo bijelo i nisam mogla a da ne osjetim, dok smo sjekli kroz taj efemerni krajolik što se polako stanjivao i granao u tisuće neomeđivih smjerova, kako je taj trenutak pripremljen upravo za mene, neka vrsta zračnog rekvijema u čast gradu koji ostavljam za sobom, i naposljetku, nekoliko minuta kasnije, dok je Lufthansina stjuardesa zveckala u prolazu vozeći kolica s pićem, sjećam se da sam razmišljala o tome kako je mala razlika između oblaka i sjena i drugih pojava kojima oblik daje ljudska mašta.“
zanimljivi citati:
„Htjela sam opet biti sama, u svojem krevetu sa svojim plahtama i jastukom, da nikakvo drugo tijelo ne grije prostor, da nikakvo drugo disanje ne ispunjava sobu. Proveli smo ugodnu večer, no sada je gotovo i jedino sam željela da ustane, odjene se i ode, no umjesto toga samo je ležao ondje sanjarskih očiju i zurio mi u lice uz samozadovoljan cerek, točno onakav samozadovoljni cerek zbog kojeg sam se u prošlosti katkad znala šćućuriti od straha. Zatvorila sam oči i pravila se da sam na rubu sna, kao da me iscrpila tolika aktivnost, a kad to nije upalilo, podigla sam glavu na nekoliko sekundi, dovoljno dugo da zahvaljujući tračcima svjetla što je prodiralo s ulice vidim da sat na mom noćnom stoliću objavljuje deset do pet. On nije shvaćao poruku.
- Mislim da ne mogu zaspati s nekim u svom krevetu – rekla sam.“
Razgovor sa sestrom u Meksiku:
„Tereza, uvijek zadužena za izvlačenje informacija. Barem nije zvao moj otac, manijak kontrole: uvijek je tesao razgovor u oblike koje on želi, a ako nije bio zadovoljan, samo bi vas otpilio, ostavljajući vas da se rastrčite i skupljate grančice.
- Bila sam zauzeta. Imam novi posao.
- Čula sam. Nekakav profesor, jel'?
- Povjesničar.
- Kako si? Svi pitaju.
- Dobro sam.
- Samo dobro?
- Da... Što ima nova kod kuće?
- Ukiseljene haringe poskupjele su deset pesosa po kili.
- Ima li što drugo?
- Slana govedina poskupjela je šest pesosa.
- Pričaj mi o nečem drugom.
- Više ne dobivamo ječam od don Pedra.
- I što još?“
Poslodavac, profesor Weiss:
„Nekoć je vjerojatno bio visok i vitak, no sada je teška pognutost davala tugaljiv ton inače unekoliko impozantnu držanju. Usne su mu bile blijede i ispucane i lagano naškubljene, gotovo naprćene, oči jarko plave. Po nosu su se širile tanke crvene žilice poput pritoka što se granaju u nevidljivo ušće. Gusta srebrnkasta kosa, uredno počešljana ustranu, nije se ni za centimetar pomakla kad je maknuo glavu pa sam otkrila i lagani miris gela ili spreja za kosu, ali nisam bila sigurna, možda je puder. Jedina nepokorna značajka bile su obrve, dva gusta, neuredna siva luka. Sve drugo bilo je umjereno i pod kontrolom.
Slijedila sam taj lik, odjeven u tamnoplavu halju što se vukla po podu, niz hodnik s nekoliko zatvorenih vrata pa u primaću sobu sa starinskim stolcima i kaučevima koji su izgledali kao da se na njima stoljećima nije sjedilo. Nikakve zarezotine ni poderotine u meblštofu, svaki ukrasni jastučić savršeno nakošen. Na zidovima su visjeli razni pejzaži, najčešće niska obzorja s prijetećim nebosklonom i sićušnim ljudskim likovima koje je taj okoliš sveo na patuljke.“
„Na putu k Jonasu na naš takozvani spoj shvatila sam daje glavni razlog zbog kojeg sam pristala taj što sam htjela izbjeći još jedan osjećaj sto ako koji bi se pridodao dugom lancu ostalih sto ako u mome životu, lancu što je postajao sve teži kako su godine odmicale; dok je U-Bahn tutnjao iz jedne postaje u drugu i nosio me sve bliže osobi s kojom sam dogovorila sastanak, mislila sam o svim svojim skorašnjim i davnašnjim pokušajima sklapanja prijateljstva, da ne spominjem nekoliko prilično jadnih romantičnih uleta, i neprestance sam se divila samoj sebi kako sam svaki put zapanjujuće uspijevala sabotirati vezu u koju bih ušla.“
Post je objavljen 12.07.2012. u 22:10 sati.