Ponekad zapadnem u čudan san. Bivam omotana svetom svilom, i teče krv, sva krv koju sam prosula vjetru u nasljeđe. I rana se smanjuje, a glasovi stišavaju. Sve gasne, osim kiše. Uđem u nju gola i padam, padam u taj čudan san, zanos i svetogrđe. Taj tren gdje nema mjesta bolu, gdje me ne čeka iskupljenje, gdje mu se ne nadam, niti mu nalazim razloga. A onda se trgnem u postelji. Razmislim gdje sam. Da, ja sam Nataša i ne postojim u 2013- oj.
Ne, ovo sigurno nije prostor u kojem mogu opstati bez te brutalne borbe za svojim snom koji nikad ne dovršavam.
Post je objavljen 10.07.2012. u 20:58 sati.