Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

Marketing

Kako sam si oprostila ljubav prema knjizi

O knjigama bih mogla napisati hrpu postova. lli si barem tako umišljam, jer kad voliš čitati, onda se zna dogoditi da imaš ambiciju i sam pisati.
Ali kad pročitam neku dobru knjigu, možda bar zato što imam nekog iskustva s pisanjem, pa taman za novine i kroz ovaj blog, svaki put u svojoj glavi spustim kapu dolje. I budem iskreno zahvalna na tome što sam dobila od onoga koji tako majstorski zna ispričati priču, dirnuti me, potaknuti na razmišljanje, ili mi, bez opterećivanja fabulom, dati da hedonistički razvlačim rečenice, poput sočne čokoladne torte koja se topi u ustima. Dobra knjiga se topi baš kao ta torta.
Što reć, knjige su moja velika ljubav, i mi se volimo još od kad sam naučila čitati. Sjećam se tete knjižničarke, stroge gospođe s pundžom kao u Jovanke Broz koja nije tolerirala kašnjenje, i knjižnice u kojoj bih se uvijek svečano osjećala. I bez obzira što je moja mama, isto ljubiteljica knjige, gledala da me okruži knjigama, negdje sam uvijek duboko u sebi osjećala to kao nekakav hendikep. Ja se zadubim u knjige, a drugi se klinci vani igraju. Oni žive život, ja ga samo promatram. Kao voajer. Kako su išle godine, izmjenjivali su se periodi mog druženja s knjigama. Bilo je perioda kada nisam ništa pod milim Bogom čitala. U nekim periodima - poput na faksu - nisam bila zainteresirana za išta osim skripti. U nekim drugim, recimo kad su djeca bila mala i kad sam radila kao konj, nisam imala vremena. Znala bih čeznutljivo gledati knjigu, a ne dodirnuti je cijelo vrijeme dok je kod mene. Voljeli smo se platonski.
Kasnije sam pokušavala naći vremena za knjigu. Hvatala bih svaki trenutak, kao da se idem naći s ljubavnikom. I u takvim trenucima znala bih imati osjećaj da ne živim život, nego da samo bježim nekamo. Kasnije sam shvatila da ja u tome naprosto uživam i da mnogo puta tamo nađem pametnijih rečenica nego u nekim svakodnevnim površnim susretima. Zašto bih si uskratila taj gušt?
Sve i da hoću, ne mogu. Jer knjige za mene ne predstavljaju samo sadržaj unutra, nego su mi važni i drugi osjeti. Kada se povežem s knjigom, njen miris i font slova, ma sve vezano za nju meni postane lijepo. Dođe mi gušt samo da je držim, kao da ćutim rečenice kroz sami dodir. Ima knjiga koje nikako ne pamtim, progutam ih i zaboravim. Ima onih kojima ne pamtim uvijek sadržaj, ali pamtim lijepe rečenice, pamtim nijansu papira, font, miris, naslovnicu, osjećaj koji mi je pružila. Ako pročitam samo jednom, sadržaj uglavnom zaboravim, kao riba. Ostanu mi neke slike, u samoj priči često ne posebno značajne. Ali pamtim sve što treba pamtiti. Neću sada govoriti o knjigama koje sam čitala, ni u koje sam se zaljubila, ni kojima sam odlučila dati drugu šansu i nisam se prevarila, ni onima kojima sam progledala kroz prste a nisam trebala, niti onima koje su završile na prijekom sudu, ni onima kojima sam samo ja kriva...Nekima sam zaista samo ja kriva. U trenutku našeg susreta ja nisam bila spremna na neke knjige. Fascinantno mi je to koliko ista knjiga može biti drugačija nakon par godina. Čak i nakon samo pola godine. Mi se mijenjamo, naše stanice se svaki dan mijenjaju, a kroz nas se i knjige mijenjaju. To sam više puta iskusila, i već se radujem ponovnom susretu s nekim prijateljicama koje sam davno upoznala.
Rekla sam da neću raditi svoju listu naj-knjiga, ali nekako imam potrebu reći koja mi je ostala živa i nakon 25 godina. To je Heidi. Meni je Heidi bila Biblija. Nešto me je u toj priči grijalo, davalo mi nadu (malo mračno dijete bijah), i osjećaj zaštićenosti. Miris i okus kozjeg sira, šum jela, mekoća ležaja od slame u potkrovlju planinske kućice meni su i danas živi. Vjerojatno mi se jako svidjela zbog pozitivnih likova. Nema morbidnosti, nema osvete, nema grozničavog zapleta, nema kazne. Jedini lik koji iritira je Klarina guvernanta, ali je ona ionako sporedan lik bez ikakve podrške kakvu trebaju bad guys.
Heidi ne opterećuje. Sad sam došla do još jednog mog razloga privremenog odbacivanja knjiga, točnije, romana. To je punjenje glave suvišnim impresijama. Iz istog sam razloga bila prestala gledati filmove koji mi stvaraju grč u trbuhu, od kojih se ukočim i stisnem tijelo i šake. Znate kakvi su to filmovi. Knjige isti znaju biti teške, i jedno mi je vrijeme život svakog lika bio opterećenje, nepotrebni teret, kupljenje neke nepotrebne energije, neke nepotrebne emocije.
Ali ako je knjiga dobra, čak i ako me, ionako punu raznih misli i impresija, optereti, s druge mi strane da još više. Da mi užitak, jer u skladnim rečenicama uživam kao u već spomenutoj torti (Ili bar približno). Da mi zahvalnost na tome što ima talentiranih i pametnih ljudi, a nekad čak i anđela s perom. Da mi nekad i odgovore, koje obično nađem na nekom drugom mjestu nego netko drugi, jer svatko ima svoja pitanja, pa tako i svoje odgovore. Da mi koliko se ja dam. Naravno, ako mi ima što dati, jer knjige, kao i ljudi, znaju ostaviti praznim i razočaranim. I nesvjesno dolazim do zaključka koji je na neki način light motiv Sjene vjetra koju sada čitam: knjige (ne sve) zaista mogu nositi dušu onoga koji ju je napisao. Često i više i dublje nego neki ljudi.
U svakom slučaju, knjige i ja namjeravamo provesti dugo toplo ljeto, kako stvari stoje. Vjerojatno ću više čeznuti o novim naslovima nego što ću ih uspjeti konzumirati, ali čežnja je meni skroz slatka.

Post je objavljen 06.07.2012. u 21:54 sati.