Ove godine se navršava 90 godina od osnivanja FK Velež, i sve mislim red je da se nešto napiše povodom toga, jer u djetinjstvu i dobrom dijelu mladosti Velež mi je dosta značio i mnogi lijepi događaji vezani uz mostarske Rođene su mi još u sjećanju, a porazi, zbog kojih sam se nekada žestio, sada mi i nisu toliko bitni. Kako godine idu, sve manje i manje pratim nogomet, neki drugi sportovi su mi postali zanimljiviji, ali još uvijek po navici s vremena na vrijeme provjerim kako je Velež prošao i kako stoji na tabeli, bez obzira što kvaliteta lige u kojoj igra i nije baš na nekoj visini. Velež do groba, stari je slogan.
Želim istaći da sam kroz Mostar tek koji put prošao, nikada u njemu nisam zanoćio i nikada nisam gledao utakmicu na stadionu pod Bijelim Brijegom, iz jednostavnog razloga što nikada nisam živio blizu Mostara. Rođene sam gledao uživo tek 7 ili 8 puta (sve u osamdesetima) – svaki put kad je u prvenstvu gostovao u Banja Luci (meni najbližem prvoligaškom gradu, naravno onih godina kad je Borac bio prvoligaš), jednu prijateljsku utakmicu i finale Kupa Maršala Tita u Beogradu '86. Ali sam odgledao gomilu TV prijenosa Veležovih utakmica i naslušao se mnogih radio prijenosa, na kojima je najčešće komentator bio Mirko Kamenjašević, a i to je valjda nešto.
Rođeni, Rođeni, kraj Neretve rođeni
Radnički šport klub Velež je osnovan 26.06.1922., toga dana petnaestak inicijatora je održalo osnivački sastanak na igralištu zabranjenog radničkog kluba Omladina (poljana pored Sjevernog logora), a za ime kluba su izabrali obližnju planinu. Sljedeće godine u upravu kluba ulaze pripadnici KPJ. Te 1923. je donesena odluka da boja dresova bude crvena, a da na grbu bude zvijezda petokraka. '29. Velež prvi puta postaje prvak Mostara. Iste godine, nakon uvođenja šestojanuarske diktature veliki broj igrača i članova uprave je odvedeno u zatvor, te je rad Veleža privremeno obustavljen. Rad kluba se ubrzo obnavlja, u klub ulaze članovi KPJ koji nisu pod prismotrom policije. '30., '33. i '35. Velež je ponovo najbolji u Mostaru. '36. RŠD Velež ima 3500 članova, koji plaćaju članarinu.
1.09.1940., godinu dana nakon početka Drugog svjetskog rata, nakon utakmice Velež – Crna Gora (Podgorica), dolazi do dvodnevnih antirežimskih demonstracija. 2.09. gradska vlast zabranjuje Veležov rad. Uprava donosi odluku da se arhiva i osvojeni trofeji sakriju, što je učinio član uprave Mešak Ćumurija, koji je ubijen za vrijeme rata, te zakopani pehari nisu do danas pronađeni. '41 fašisti također zabranjuju rad Veleža. Veliki broj igrača i članova uprave sudjeluje u NOB-u, što u partizanima što kao ilegalci. U toku rata život je izgubilo 77 igrača i 21 član uprave Veleža. Devetorica su proglašena narodnim herojima. 14.02.1945. je oslobođen Mostar, i nekoliko dana nakon toga, rad Veleža je obnovljen.
Preko Republičke i Druge lige Velež se u Prvu ligu plasirao '52, no već u premijernoj prvoligaškoj sezoni ispada iz lige. '55. Velež se vraća u prvoligaško društvo i u njemu ostaje sve do raspada SFRJ. 1958. Velež igra svoje prvo finale Kupa Jugoslavije (poraz od Crvene Zvezde 4:0). Iste godine završena gradnja gradskog stadiona pod Bijelim Brijegom, gdje će Velež igrati domaće utakmice sve do '92. '63. ostvaren je do tada najbolji plasman u prvoligaškom društvu – 4. mjesto.
1967. za trenera Veleža je postavljen Sulejman Sula Rebac i s njim dolazi vrijeme kad je Velež igrao atraktivno i stekao dosta navijača u Jugoslaviji, pa i šire (kad je Velež igrao protiv Borussie Dortmund '87. u Kupu UEFA, u Sportskim novostima sam pročitao članak da su dvojica Nijemaca, navijača Veleža, došla gledati utakmicu u Dortmundu, a za Rođene su počeli navijati sedamdesetih oduševljeni igrama tadašnjeg Veleža). Sezonu 1969/70 Velež je okončao na trećem mjestu. U sezonama 1972/73. i 1973/74 Velež osvaja drugo mjesto, ove potonje sezone je prvenstvo izgubio zbog slabije gol razlike od Hajduka. U sezoni 1974/75 Velež ostvaruje svoj najveći evropski doseg – četvrt-finale Kupa UEFA. Do četvrt-finala su izbačeni moskovski Spartak, bečki Rapid i engleski Derby County, a tamo su zaustavljeni od kasnijih finalista, nizozemskog Twentea. Najistaknutiji Veležovi igrači iz tog perioda, koga mnogi zovu zlatno doba Veleža (unatoč tome što ta generacija nije osvojila nijedan trofej), su Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Jadranko Topić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić i Vahid Halilhodžić.
Dva Kupa Maršala Tita
Došao je trenutak da u cijelu priču ubacim i svoja sjećanja. Mislim da sam za Velež počeo navijati sa 8 ili 9 godina, glavni razlog za to je bio taj, kao i u većini slučajeva kad je u pitanju izbor kluba za koji se navija, to što je otac Veležovac. Prva utakmica koje se sjećam (gledao sam je u direktnom TV prijenosu) je bila Crvena Zvezda – Velež, vjerojatno je to bilo 1979., pobjeda Veleža u gostima na Marakani 3:0, o kakav radostan dan! Još uvijek se sjećam fantastičnog autogola Jurišića, jedan je zabio Vaha (Vahid Halilhodžić), a ko je zabio treći ne mogu se sjetiti ni uz najbolju volju, a ne da mi se konsultirati široka polja interneta, uglavnom zbog straha da me sjećanje ipak vara. Ta Zvezda, sa uglavnom istim igračkim kadrom, je ubrzo (1981.) igrala u finalu Kupa UEFA.
Naravno, klinci sa kojima sam se družio su uglavnom navijali za klubove velike četvorke, uz par izuzetaka. I često sam se pitao zašto baš ja navijam za klub koji nikada do tada nije bio prvak, niti je osvojio kup, dok su se moji vršnjaci hvalisali sa brojnim trofejima svojih klubova. No i tome je došao kraj, jer za razliku od prethodnih generacija Rođenih, koji su dugo čekali da Velež nešto osvoji, generacija kojoj sam pripadao (ako se to tako može nazvati) je ubrzo došla na svoje u osamdesetima.
1981. Velež se plasirao u finale Kupa Maršala Tita, protivnik je bio Željezničar, kojeg je vodio Ivica Osim, koji će sa Željom 1984. dogurati do polufinala Kupa UEFA. Trener Veleža je bio Miloš Milutinović, igračka legenda Partizana. Na poluvremenu je Željo vodio 1:0 (Mehmed Baždarević iz penala), no na početku drugog poluvremena Velež okreće, Vaha zabija dva gola (52. i 55. minuta, po mom sjećanju, znači ne baš pouzdano). Baždarević ubrzo izjednačava (opet iz penala), no u 80. minuti Dragan Okuka zabija glavom za 3:2 za prvi Veležov kup. Nakon mnogo godina, prilikom Halilhodžićevog gostovanja kod Aleksandra Stankovića, sam ponovo vidio detalje tog finala, zaista lijep osjećaj. Hvala puno Aleksandru Stankoviću! U finalu su igrali: Enver Marić, Avdo Kalajdžić, Aleksandar Micić, Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Đurasović, Dragan Okuka, Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić, Adnan Međedović i Vladimir Skočajić. Kao rezerve su u igru ušli Momčilo Vukoje i Mirsad Mulahasanović. Kao kapiten pehar je podigao velika Veležova legenda Enver Marić.
Ubrzo nakon toga, iz Veleža odlaze dva njegova najbolja igrača, Halilhodžić u Nantes, Slišković u Hajduk. Što se tiče Vahe to mi je bilo OK, jer je otišao u drugu državu, drugu ligu, ali nekome ko još nije ušao ni u teen godine, Sliškovićeva odluka je bila neoprostiva. Mislio sam da mu to nikad neću oprostiti. No, kasnije, zahvaljujući sjajnim Hajdukovim igrama u evropskim kupovima sredinom osamdesetih, a pogotovo zbog fenomenalnog gola Torinu sa 30-ak metara (pobjeda Hajduka 3:1 na Poljudu), sve mu je bilo oprošteno. Ipak je to naš Baka, potekao u Veležu, a takvi golovi slome i najzadrtijeg navijača, što sam tada i bio. Nakon osvajanja kupa u Velež se vraćaju Dušan Bajević i Franjo Vladić, sezona 1981/82 je bila oproštajna za Bajevića, od nogometa se oprostio u zadnjem kolu te sezone na stadionu JNA protiv Partizana (rezultat 1:1) postignutim golom za izjednačenje uz pljesak cijelog stadiona. Ubrzo, '83. Bajević dolazi na klupu Veleža i postaje jedan od najuspješnijih trenera u povijesti Veleža.
1986. Velež opet igra finale kupa, na putu do finala su najprije poraženi Željezničar (Doboj) 5:1, te Rad 2:0. Zatim dolazi velika pobjeda Veleža, ostvarena na Stadionu JNA, protiv Partizana na penale (u regularnom dijelu je bilo 1:1). Partizan je dugo vodio, ali je Semir Tuce izjednačio pred kraj regularnog dijela. Dok sam pratio Velež u Jugo ligi, u njenih zadnjih desetak godina, od klubova velike četvorke, Velež je najlošije prolazio sa Partizanom, te je tim podjeda bila veća i naravno slađa. U polufinalu Velež pobjeđuje OFK Beograd 3:0, Avdo Kalajdžić zabija dva gola, ali i dobija crveni karton, te ne može igrati u finalu i tako propušta priliku da igra svoje drugo finale. Protivnik u finalu je Dinamo Ćire Blaževića, koji u polufinalu furioznom igrom izbacuje Zvezdu sa 4:0!
Srećom bio sam dovoljno star da mogu ići na finale u Beograd, pa sam sa ocem otišao na utakmicu. Karte su na vrijeme stigle iz Mostara, a na zastavu je uz onaj iz '81. unaprijed ušiven i kup iz '86. (i tada, a i sada mi je to izgledalo kao ludost, koja srećom nije kažnjena). U Mostaru i svugdje gdje ima Veležovaca vlada euforija, Kemal Monteno piše himnu (Rođeni, Rođeni, kraj Neretve rođeni...). Na finale dolazi 10 do 15 hiljada navijača Veleža, iz Mostara, Hercegovine i iz cijele Jugoslavije, jer Velež je klub koji je, ako izuzmemo Mostar i Hercegovinu, gdje je logično imao dosta navijača, u svakom mjestu imao nešto navijača, ne puno, ali ih je bilo svuda. Iz Francuske je finale došao pogledati Vaha, dočekan s oduševljenjem od navijača. Umjesto Kalajdžića u prvih 11 ulazi Nenad Bijedić, koji te sezone nije puno igrao. I odigrao je utakmicu karijere! Odmah na početku (7. minuta?) Predrag Jurić je srušen u šesnaestercu, suđen je penal za Velež. Svi se pitaju ko će da izvede penal? Na iznenađenje svih na stadionu loptu uzima Bijedić, zabija, Velež vodi 1:0, rezultat se ne mijenja do poluvremena.
Na početku drugog poluvremena Bijedić izbija sam pred golmana Dinama Ranka Stojića i zabija za 2:0. Ubrzo Mlinka (Marko Mlinarić) sjajnim golom iz slobodnjaka smanjuje na 2:1, uh kako sam se tad zaledio. Na samom kraju (89. minuta?) Predrag Jurić daje gol – 3:1 za Rođene. Velež osvaja svoj drugi Kup Maršala Tita. Sastav Veleža: Vukašin Petranović, Goran Jurić, Ismet Šišić, Draženko Prskalo, Nenad Bijedić, Vladimir Matijević, Sead Kajtaz, Anel Karabeg, Predrag Jurić, Vladimir Skočajić i Semir Tuce. Kao rezerva u igru je ušao Vladimir Gudelj, kapiten je bio Matijević, ali pehar nije podigao jer je dobio crveni karton u finalu (prije njega je pocrvenio i Zvezdan Cvetković iz Dinama). Tako je i Dušan Bajević, igračka legenda Veleža, konačno kao trener osvojio trofej sa Veležom. Skočajić, Matijević i Kalajdžić (koji nažalost nije mogao igrati finale '86.) daju veliki doprinos u osvajanja oba Veležova kupa.
Ubrzo nakon finala kupa Dinamo i Velež igraju još jednu sjajnu utakmicu, ovaj puta u prvenstvu, u Zagrebu, završava 4:4. No, ne mogu a da ne spomenem, i jednu mrlju vezanu uz tu antologijsku '86. To se odnosi, na već „legendarno“ zadnje kolo prvenstva, koje je vrvilo namještaljkama, ovaj put ću spomenuti samo Velež, koji u Mostaru gubi od OFK Beograda (kome treba pobjeda za opstanak) sa 3:2. Uh kako sam tad bio lud, još kad sam vidio golove u Sportskom pregledu sve mi je bilo jasno. Slavko Šajber, tadašnji predsjednik jugoslovenskog nogometnog saveza, kažnjava 12 klubova (dvije trećine lige) oduzimanjem 6 bodova u narednoj sezoni. Iako je među njima bio i Velež, tada sam podržavao Šajbera, a i još uvijek mislim da je bio u pravu. Nažalost Ustavni sud kasnije poništava njegovu odluku.
Ponovno gašenje i obnova rada
Nakon osvajanja kupa iduće sezone (1986/87), sada pod vodstvom Envera Marića Velež osvaja drugo mjesto u prvenstvu, a u sezoni 1988/89 Velež je preko ciparskog Apoela i portugalskog Belenensesa došao do osmine finala Kupa UEFA, gdje je zaustavljen od škotskog Heartsa, trener je bio Žarko Barbarić. Velež je i '89. igrao finale Kupa, no to je više bilo zbog dobrog ždrijeba (do finala nije igrao ni sa jednim prvoligašem) nego zbog dobrih igara. Iako je poveo 1:0, u finalu gadno stradava od Partizana sa 6:1! U predigri Velež prvi put osvaja Omladinski kup Jugoslavije pobjedom nad Vardarom nakon izvođenja penala. Ubrzo dolazi do eskalacije nasilja na stadionima, na utakmicama Hajduk – Partizan, Dinamo – Zvezda, kao i na finalu Kupa '91. Zvezda – Hajduk. Država se raspada, naravno i njena nogometna liga, za Mostar, a time i za Velež dolazi teško doba.
Odlukama vlasti mostarskog HVO-a '92 i '93 Veležu je oduzeta sva imovina, tako je FK Velež još jednom prestao djelovati. Od tada Velež više nikada nije igrao kao domaćin na stadionu pod Bijelim Brijegom, na kom je ugošćavao svoje protivnike više od trideset godina. Rad Veleža je ponovo obnovljen 1994., od kad se natječe u BH prvenstvu. 2003. Velež ispada iz lige, ali se 2006. ponovo vraća u nju i danas igra u Premier ligi (iza tog zvučnog imena se nažalost krije poprilično slab sadržaj) i uglavnom prvenstva završava u sredini tabele. Domaće utakmice igra na stadionu u Vrapčićima. Od uspostave jedinstvene BH lige, Velež će pod Bijelim Brijegom igrati samo kad gostuje kod Zrinjskog. 2005. na Veležov grb je ponovo vraćena zvijezda petokraka.
Legende Rođenih
Najpoznatiji igrači u povijesti Veleža su: Muhamed Mujić, Sulejman Rebac, Salem Halilhodžić, Ivan Ćurković, Vlado Zelenika, Aleksandar Ristić, Džemal Hadžiabdić, Boro Primorac, Franjo Đidić, Žarko Barbarić, Marijan Kvesić, Enver Marić, Franjo Vladić, Duško Bajević, Vahid Halilhodžić, Blaž Slišković, Slavko Njeguš, Dragan Okuka, Adnan Međedović, Vladimir Skočajić, Avdo Kalajdžić, Goran Jurić, Sead Kajtaz, Semir Tuce, Predrag Jurić, Vladimir Gudelj, Meho Kodro, Sergej Barbarez...
Gore navedenim imenima treba dodati još jednog velikog sportaša, vjerojatno najboljeg kojeg je Mostar ikada dao. Naime, sedam godina je u Veležu nogomet trenirao i legenda YU košarke i Partizana Dražen Dalipagić, koji je nadimak dobio po igraču Veleža iz pedesetih – „Velež je onda u Mostaru bio sve. Igrao sam centarhalfa, na poziciji na kojoj je nekad igrao i Dane Prajo. Valjda smo bili slični po načinu igre pa su mi po njemu dali nadimak. U Beogradu su Prajo pretvorili u Praja i to mi je ostalo do danas“. Tako se možemo pohvaliti da u svojim redovima imamo i osvajača brojnih evropskih, svjetskih i olimpijskih medalja, te člana FIBA Hall of Fame.
Pogled unatrag
Kad vrtim film unatrag ono što izbija u prvi plan su javljanja Mirka Kamenjaševića sa stadiona pod Bijelim Brijegom (da izvijesti tek o „jalovim napadima Veleža“ ili da javi promjenu rezultata nadglasan skandiranjem „Rođeni, Rođeni...“), pobjeda nad Zvezdom 5:0 u Mostaru krajem osamdesetih, 3:0 u Beogradu krajem sedamdesetih, finta koju je prodao Skočajić Arslanoviću uz aut liniju u finalu kupa '86., gol koji je Marić primio od Pantelića (golmana niškog Radničkog) s gola na gol, dva gola Međedovića Dinamu iz slobodnih udaraca u samo dvije minute... Ali naravno dva datuma ostaju trajno upisana u povijest: 24.05.1981. i 14.05.1986. – dva Kupa Maršala Tita. Kartu iz '86. još uvijek čuvam.
Mnogi će reći da dva trofeja u 90 godina nije puno, ali Velež nije ni osnovan s namjerom da osvaja trofeje, razlozi za njegovo osnivanje su bili puno ozbiljniji, tako da dva Kupa i nisu malo. Za kraj pozdrav svim Rođenima širom svijeta (a znam da nas svuda ima), kao i onima koji nisu navijači Veleža, ali ga poštuju (a i njih nije malo, siguran sam), a neki od razloga za to su vjerujem navedeni i u ovome tekstu.
Napomena: podaci o povijesti Veleža (pogotovo za period od osnivanja pa do kraja sedamdesetih) su uzeti iz sljedećih izvora:
http://www.fkvelez.ba/ - oficijelna web stranica FK Velež, odjeljak „Istorija kluba“
http://bs.wikipedia.org/wiki/FK_Vele%C5%BE – bosanska Wikipedija
http://en.wikipedia.org/wiki/FK_Vele%C5%BE_Mostar – Wikipedia na engleskom
Post je objavljen 25.06.2012. u 18:24 sati.