Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/angelija

Marketing

RECI MI, SVJETLO...



slika: digital art


Reci mi, svjetlo, smatraš li uistinu da sam sve te kazne svojim životom i zalaganjem zaslužila?

Ne očekujući odgovor, prisjećam se svojih obveza domaćice i majke. Osjećam se stupom svoje obitelji. Njihovo dobro zavisi od mog služenja njima. Služim li ja njima na ispravan način? Što je ispravan način služenja? Radim najbolje što znam, ali da li je to ispravan način? Imam osjećaj da sam nešto krivo posložila u svom životu. Nisam ja na prvom mjestu. Smijem li sebe postaviti ispred svih? Neznam je li to moralno.

Izalazim iz vode i odlazim kući spremiti obrok djeci i mužu. Nisam li sama sebi postavila previše obveza?, postavljam si pitanje. Nakon dugo vremena osvještavam. Životno breme služenja postalo mi je preteško. Umorna sam, nesretna, nezadovoljna, bolesna. Nemam više od kuda crpiti snagu. Što je snaga? Gdje se ona nalazi? Ne znam. Promišljam. Kako bih mogla otkriti dodatni izvor snage. Tek sam na polovini svog životnog puta, a već sam iznemogla. Zaključujem. Moja djeca me još trebaju. Nesmijem pokleknuti. Odgovorna sam za njih.

Čudne neobične vizije do tada nepoznate zaboravljene istine i zaboravljene ljepote mog života počeše me pratiti kao sjena. U prvi mah ne obraćam pozornost na njihove poruke. Nisam svjesna sa kim sam to uspostavila komunikaciju. Nikoga ne vidim ali spoznaje o zaboravljenim sretnim iskustvima i nepoznatim pozitivnim znanjem neprestano su prisutne u mojim trenucima osamljenosti. Shvatam ubrzo da je to područje komunikacije vrlo neobično uzimam olovku i bilježnicu i odlučujem ih zapisivati.

Sve što dotaknem rukama uspostavlja samnom komunikaciju na prijateljski način. Ne razumijem, kako tu povezanost nisam prije osjećala. Možda sam „pošandrcala“ pomišljam. Preispitujem svoju mentalnu stvarnost i zaključujem da je ista kao što je i bila.

Da ne zaboravim te spoznaje počinjem ih bilježiti na papir. Zaključujem da je bolje tako nego da o tome nekome pričam. Koga bih mogla pitati šta mi se to događa? Ne znam nikoga sa sličnim iskustvima. Na literaturu nisam ni pomišljala. Nisam dolazila u doticaj sa pisanim znanjem o tim iskustvima. Ne mogu reći da su me ta iskustva opterećivala dok nisam počela dobivati uvide o drugim ljudima, i kosmičkim zbivanjima. Kada se to dogodilo počela sam postavljati pitanja i tražiti odgovore.

Zapravo odgovori su dolazili bez da sam ih ja tražila, ali ja u njih nisam vjerovala. Počela sam ih povremeno provjeravati. Uplašila sam se tek kad su se pokazali istiniti i tad sam se od straha o njihovoj istini gotovo, potpuno blokirala. Ukočena u spoznaji da me nitko ne voli niti ja volim ikoga. Da svi lažemo o tome ko smo i što smo, da lažemo u svojim mislima osjećajima, riječima i djelima.

Ponajprije osvještavam svoje laži. Jasno vidim gdje sam griješila. Nevoljno se suočavam sa njihovim posljedicama. O, kako bih se rado vratila u onu iluzornu stvarnost u kojoj sam do tada živjela. Vjerovala sam u ljubav i da me netko ipak voli, a ako me i ne voli nitko u mojoj blizini, vjerovala sam da postoji netko tko će doći da me voli.

Lako je vidjeti svoju osobnu istinu i istine drugih ljudi iz perspektive neznanja i nesvjesnosti. Ali kada se osvijesti znanje koje se ne vidi to je, užas-užasa.

Kada spoznaš da si prevaren od sudionika u igri života, u iskustvu izdan od partnera, nevoljen od djece istina je gorča od čemera, otrov bi joj tek spasenje bio, a ti nemaš čak ni njega pri ruci da si uskratiš tešku tugu, bol neizmjernog gubitka vjere u zajedništvo sa drugim čovjekom, svojim bližnjim, voljenim i rođenim. To je trenutak samospoznaje.

Tek sada shvatam zašto ga religija ne odobrava, mada religija ima i druge razloge ne odobravanja samospoznaje.

Malo koji čovjek posle tog uvida bi ostao živ kad bi u tom trenutku mogao presuditi sebi. U takvim trenutcima često se presuđuje netkom drugom, onom koga se smatra neprijateljem ili tlačiteljem. Žuta minuta u crnilo se pretvara. Dosta je bilo! O Sodomo i Gomoro ima li i jednog pravednika pojavljuju se riječi iz Svete knjige Biblije u mojoj svijesti. Lako mi je reći odgovor na to pitanje. Nema, Gospode Bože, oprosti nam. Ne znamo što činimo. Skrivene mane mnogo su nam veće od vidljivih vrlina. Zbog toga tama vlada našim životima. Mojim više neće vladati!

Naći ću put do trajne sreće. Osvijestila sam da ona ne ovisi samo od ljudi u mojoj blizini. Ima mnogo stvari koje mi čine zadovoljstvo, a ja sam to nesvjesno uzimala zdravo za gotovo. To je normalno, a svoju svijest sam usredotočila na ono što nije normalno. Zašto? Što je to što me vuče da više vidim zlo nego dobro?



Post je objavljen 29.05.2018. u 09:05 sati.