kad je kralj artur dobio stan, kao čuvar galaksije, za zasluge u spašavanju iste
pozvao me jedan vikend, da mi pokaže veliki grad.
u pismu koje mi je poslao je sve detaljno objasnio, što i kako
te popratio s mnoštvom shematskih prikaza puta, te mogućih situacija, na koje mogu naići
i kako se sa njima najbolje nositi
krenuo sam tako, prema njegovim uputstvima, sav uzbuđen od radosti što ću vidjeti grad, zebnje hoću li se uspjeti snaći među tolikim ljudima
biciklom do pruge, pa uz prugu, preko planine, do željezničke stanice, gdje srijedom staje vlak koji vozi u veliki grad.
prvo iskušenje je bilo, pogoditi smjer, ali to sam relativno lako jer mi je artur nacrtao orijentire, i strijelicom označio u kojem smjeru treba ući u vlak.
nakon duga puta, kada vidimda svi putnici silaze, trebam i ja sići i uputiti se preko glavne ceste prema velikom konju kojki svojom guzicom plaši mađare, dok je prvi hrvatski kralj okrenut prema moru, ispružene ruke i stopira. tamo se trebam ponovo okrenuti, pričekati tramvaj na kojem piše broj 4 i voziti se do zadnje stanice. tamo trebam produžiti na savski most. na sred mosta se praviti kao da kanim skočiti, pa kad kralj artur vudu sliku u novinama, znat će da sam došao i doći po mene.
sve je bilo isplanirano do u detalja.
no, problem je nastao kad sam vidio da u vlaku nema drugih putnika, koje bih mogao slijediti pri dolasku u grad.
ali sam se snašao, i preskakajući vagone, kako sam to vidio u jednom filmu da rade pravi kauboji, došao bih do strojovođe, i nagnuvši se odozgora, upitao, jel smo stigli?
mora da me nisu dobro čuli, budući da, iako su vikali "da, da, stigli smo" ja sam se, sišavši našao u nekakvom polju kukuruza. i nigdje nije bilo tramvaja niti ikakvih kraljeva. stoga sam ostatak puta prošao pješice, po pruzi. "tako mi barem neće izmaknuti grad", razmišljao sam.
i zbilja. već nakon nekoliko dana predamnom se ukazao cilj.
sve je bilo onako kako je kralj artur opisao. i cesta, i tomislav koji stopira, i sve. malo mi je laknulo, jer sam se u sebi pribojavao da bi mu neko mogao stati, povesti ga na more, a on mi je bio jedan od glavnih orjentira.
dok sam tako uživao u uspjehu, za oko mi je zapazio broj 4 na vrhu tramvaja koji je upravo odlazio.
eno ga!
potrčao sam za njim.
bio je brži, ali ne dovoljno da bi mi pobjegao, jer je povremeno zastajkivao, pa bih mu se uspio približiti. uglavnom, nisam ga gubio iz vida.
to je bilo najbitnije.
trčao sam tako, kroz grad, trčao...trčao...
..i ulovio ga.
bio je prazan. na nekakvom okretištu.
"to je sigurno to" pomislio sam, tu je negdje i savski most
pronašao sam most, no, nisam mogao do sredine, jer je sve bilo zabarikadirano kordonima policije..
"ali ja moram na sredinu" objašnjavao sam do zuba naoružanim policajcima, koji su štitili druge, odjevene u čudna crna odijela sa bocama na leđima, i spuštali i dizali čamce u rijeku
"ja sam twirl. trebam se naći sa bratom" molio sam ga,."neću se valjda sada vraćati nazad, tako blizu cilja..."
"ti si twirl?"
"ja sam twirl!"
"jesi siguran?"
"siguran sam"
"obustavite potragu, pronašao sam ga" govorio je nekoj kutiji u ruci, policajac
iz kutije se čulo psovanje, svi su bili ljuti i razočarani što se nisam utopio, opkolili su me, malo je falilo da me bace u rijeku
možda bi se to i desilo, da nije naišao kralj artur
prvi put, otkako se rodio, zagrlio me je
"pa gdje si twirle? tako si me zabrinuo. mislio sam da si se utopio.. i zašto si tako uspuhan ??"
"trčao sam za tramvajem", objasnio sam mu
"o , twirle...mislio sam da znaš. za tramvajima, kao ni za ženama se ne trči, pričekaš da naiđu..."
kimnuo sam glavom, ali mi nije bilo jasno. kako će naići, ako su otišli? zemlja je okrugla. ali ne baš toliko okrugla, no nisam se htio prepirati...
Post je objavljen 24.06.2012. u 13:33 sati.